U jednom kratkom periodu početkom 80-ih godina smjer globalne geopolitike odlučivao se daleko od velikih sila, u jednoj nevelikoj istočnoeuropskoj zemlji. Tih 80-ih, ta je zemlja bila Poljska.
Od 1978., kad je za papu izabran krakovski kardinal Wojtyła, pa do konca 80-ih kad su za “okruglim stolom” poljske Partije i neovisnih sindikata započele demokratske promjene u komunističkoj Europi, Poljska je bila zemlja u kojoj se odlučivala sudbina svijeta. Bilo je to razdoblje štrajkova brodograditelja, sindikata Solidarnost i Lecha Wałęse, period kad se prvi put u jednoj komunističkoj zemlji oformljuje opozicija i kad je Partija prvi put u istočnoj Europi (makar nakratko) popustila pred uličnim nemirima. Bilo je to doba kad je Poljska silno u modi, doba kad i Johnny Štulić 1981. pjeva “Poljsku u mom srcu”, pjesmu u kojoj slavi “Gdanjsk osamdesetih”, poljskog papu i zemlju “koja nikad nije dala kvislinga”.
Što bi, međutim, bilo da se to nije dogodilo? Ili - da se dogodilo drukčije? Što bi bilo da Poljska 80-ih nije završila demokratskom katarzom, nego antiklimaksom, polovičnom pomirbom partijske vlasti i potrošačkog društva? Što bi bilo da je Poljska umjesto Jaruzelskog dobila Deng Xiaopinga? Kako bi izgledala Poljska? I - možda važnije - kako bi izgledali današnja Europa, današnji svijet?
Paralelni svijet
Koncem prošle godine pojavila se jedna serija koja propituje taj paralelni, distopijski svijet. Riječ je o Netflixovoj televizijskoj seriji “1983.”, koju kao scenarist i showrunner potpisuje američki pisac Joshua Long, a kao glavna redateljica Poljakinja Agnieszka Holland. Riječ je o seriji koja se može opisati kao svojevrsna komunistička verzija “Čovjeka u visokom dvorcu” ili “Fatherlanda” Roberta Harrisa. U suvremenoj popularnoj fikciji postoji cijeli niz proznih ili audiovizualnih djela o paralelnoj distopijskoj povijesti u kojoj fašizam nije poražen. Long i Holland napravili su TV seriju u kojoj nije pobijeđen - komunizam.
U Longovu scenariju, ključni događaj koji je usmjerio povijest u drugom smjeru zbio se u kasnu jesen 1983., u trenutku kad je poljska drama na vrhuncu. U jesen 1983. tri ogromne eksplozije protrest će i velikim dijelom uništiti središta Varšave, Krakova i Gdanjska. Poginule su tisuće ljudi. Napad, čiji počinitelji nikad nisu pronađeni, prouzročit će nacionalnu katarzu. U općoj žalosti zakapaju se razmirice između Crkve, opozicije i Partije. Nadbiskup i sekretar Komiteta pomirbeno se rukuju, Partija nastavlja vladati, ali pokreće reforme koje ekonomski oporavljaju zemlju. U Longovoj scenarističkoj viziji, Poljska kreće putem kineskog “partijskog kapitalizma” - ali ranije, i u srcu Europe.
Premda serija nosi naslov “1983.”, radnja se, osim ponekih flashbackova, ne zbiva 1983., nego 2003. Ta 2003. je i slična i različita od “prave”. Predsjednik SAD-a nije Bush, nego Al Gore. Ali, dogodio se 9. rujna, počeo je i irački rat, a ludilo oko Harryja Pottera je na vrhuncu. Rusija je i dalje hegemon, ali gubi značaj. Komunistička Poljska ima nuklearni arsenal i vodi neovisnu vanjsku politiku. Ekonomska suradnja s Vijetnamom i gospodarski bum doveli su do imigracija Vijetnamaca, pa Varšava ima svoj “mali Saigon”. Partija je i dalje nedodirljiva vlast, i dalje uhodi ljude, ima tajnu službu, represivni aparat i ideološku doktrinu. Ali, društvo je ekonomski zapanjujuće napredovalo, nad Varšavom se nadvijaju stakleno-metalni korporativni neboderi, uzdigla se snažna poduzetnička klasa, a razdoblje prosperiteta građani pripisuju mudrom partijskom rukovodstvu. Što se pak mladih tiče, oni su potpuno opčinjeni socijalnom mrežom koja se zove Traszka, svojevrsnim “partijskim fejsbukom”.
Opozicija je dezorganizirana, slaba i nasilna, a najaktivniji dio te opozicije je teroristička skupina Laka brigada. Pripadnici Lake brigade organiziraju sabotaže i podmeću bombe, a oružje za borbu kupuju kod kuma vijetnamske mafije koji se zove Ujak. Ujak je čovjek koji suvereno kontrolira “mali Saigon”, ali - niste iznenađeni - istodobno surađuje sa Službom sigurnosti (SB) - tako da tu svatko špijunira svakog. Longova distopija, ukratko, ima stanovitih podudarnosti s romanom Marka Vidojkovića “E baš vam hvala”. O obje fikcije pripovijeda se o tehnološki i ekonomski razvijenom komunističkom društvu, a razlika između Longa i Vidojkovića je u tome što je kod Longa ta vizija distopijska, a kod Vidojkovića utopijska. Ta razlika, uostalom, podosta govori i o percepciji komunizma u intelektualnoj klasi Poljske i bivše Jugoslavije.
Noirovski zaplet
U tu distopijsku komunističku Poljsku 2003. Joshua Long će smjestiti zaplet koji se može uvelike opisati kao noirovski. Junak serije je policijski inspektor Janow (Robert Więckiewicz) - iskusni, lojalni, ali deziluzionirani “hard boiled” istražitelj. Tijekom jedne premetačine Janow nailazi na stan pun zabranjene literature i letaka, a u stanu tijelo obješenog studenta. Naizgled je riječ o samoubojstvu, no Janowa nešto kopka i počinje istraživati.
Drugi glavni junak serije je diplomant prava Skowron (Maciej Musiał), entuzijastički štreber koji vjeruje u mudru ruku Partije i pravičnost sistema. Skowron hoda s kćeri ministra gospodarstva (Andrzej Chyra), pragmatičnog tehnokrata čijoj izvoznoj politici Poljska duguje ekonomski uzlet. Skowron je, ujedno, sistemu jako dragocjen jer je simbol stradanja u listopadu ‘83. - oboje mu je roditelja poginulo u eksploziji, odgojila ga je gorljivo komunistička baba, a slika dječaka Skowrona kako polaže bijele ruže na roditeljski lijes postala je ikonička slika novog nacionalnog zajedništva.
Skowron je nešto poput poljskog ekvivalenta vukovarskoj djevojčici u crvenom kaputiću. I Skowron, međutim, biva usisan u vrtlog istrage. Njegov profesor i mentor mu večer nakon diplomskog ispita daje dosje čudnovatog slučaja ubojstva/samoubojstva za koji vjeruje da ga je policija otaljala. Iste večeri profesora na cesti pregazi auto, a vozača nađu mrtvog na njemačkoj granici.
Dvije istrage - Janowljeva i Skowronova - uskoro će se preklopiti, a zaplet odviti u smjeru zamršene teorije zavjere u kojoj ulogu imaju i vijetnamski kum Ujak, i šef službe sigurnosti, i vrhovi generalštaba, ali i mlada, karizmatična zapovjednica Lakih brigada Ofelia (Michalina Olszanska), svojevrsna Lara Croft antikomunističkog podzemlja.
Iskusna režiserka
Scenarist i showrunner “1983.” Joshua Long se, prema vlastitim izjavama, za Poljsku zainteresirao kad mu se brat oženio Poljakinjom. Preselio se u Varšavu, naučio jezik i latio se proučavanja poljske povijesti. Ideja za “1983.” javila mu se tijekom brainstorminga s prijateljem, budućim glumcem u seriji Musiałom. Ispisao je sam, bez writer’s rooma, osam epizoda i ponudio ih Netflixu, koji je prihvatio projekt, ali je tražio iskusnog režisera koji će poznavati lokalnu kulturu, ali i imati iskustvo rada na anglosaksonskoj srednjestrujaškoj televiziji. Logičan izbor bila je Agnieszka Holland - istaknuta poljska filmska autorica, ujedno i redateljica s enormnim američkim TV iskustvom.
Osim što je režirala niz epizoda “Kuće od karata” i “Žice”, Holland je kao redatelj pilota režijski postavila HBO-ovu seriju “Treme” te režirala prvu HBO-ovu istočnoeuropsku TV seriju, češki “Gorući grm”. Holland i Long okupili su isključivo ženski režijski tim četiriju redateljica koje su režirale po dvije epizode. Uz Holland, u njemu su njezina kći (i također žanrovski orijentirana redateljica) Kasia Adamik, Olga Chajdas te Agnieszka Smoczynska, autorica kojoj je u međuvremenu u Cannesu igrao i zapaženi kinofilm “Fuga”.
Koliko ima smisla raditi distopiju o komunističkoj “prošloj budućnosti” danas, kad je u Poljskoj na vlasti duboko konzervativna autoritarna vlast kojoj je politička praksa antiliberalna, a temeljna retorika antikomunistička? To pitanje postavili su i neki kritičari “1983.”. Tako je u američkom liberalnom časopisu New Republic izišao članak novinarke Jennifer Wilson u kojem kritizira Longa i Holland što vade komunizam kao prašnjavog belzebuba u trenutku dok Poljskom vlada stvarna totalitarna opasnost. Wilsonovu posebice smeta što u zemlji koja se žestoko opire imigraciji komunistička distopijska budućnost uključuje i Varšavu kao multikulturalni metropolis. U “1983.”, Varšava 2003. izgleda poput velegrada iz Blade Runnera, vijetnamski je praktički paralelni ulični jezik, a likovi listom ručaju štapićima.
Ono što prigovori ove vrste propuštaju uočiti je da “1983.” u dobroj mjeri zapravo nije serija o komunizmu, nego upravo serija o - današnjoj Poljskoj. To se može ponajbolje pokazati ako se serija analizira ikonografski. Premda je “1983.” serija o distopijskom društvu pod vlašću komunista, u čitavoj seriji - za početak - nema ni najmanjeg traga komunističkoj ikonografiji. Iz serije su kao pincetom istrijebljene sve zvijezde, srpovi i čekići, udarnici ili socrealistički imaginarij.
Umjesto toga, ikonografijom Poljske distopijske 2003. dominira - nacionalizam. U svim javnim prostorima, na svim odorama, na vozilima i memorandumima vidimo goebbelsovski stiliziranog poljskog orla. Ikonografija Poljske pomalo je “gothamovska” i uključuje smjesu tehnološkog futurizma i srednjoeuropskog “retra”. S jedne strane, tu su prostori korporacijskih nebodera, modernističkih vila i IT biznisa. S druge strane, uniforme, insignije i javna ikonografija vizualno asociraju na srednjoeuropsko rano 20. stoljeće i imaju aromu neuvijene pasatističko-konzervativne fantazije.
Distopijska Poljska “1983.” nije samo (ili: nije ponajprije) komunistička. Ona je, kao i današnja Kina, nastala brakom komunizma i nacionalizma, a serija ikonografski sugerira da je današnji srednjoeuropski konzervativni nacionalizam zapravo blizanac komunizma. U seriji, taj blizanac postaje partner: u trećoj epizodi tako pratimo svečanu akademiju u povodu 20. obljetnice bombaškog masakra. Prizor je snimljen u “nazi-kunst” ambijentu. Posvuda dominira patriotsko znakovlje, a uz partijski vrh ceremonijal predvodi nadbiskup. U Hrvatskoj bi ovakva ideološka kombinacija bila odiozna i lijevima i desnima, no za poljsku liberalnu opoziciju današnja je konzervativna vlast zapravo komunizam 2.0 - novi oblik neslobode s istom antizapadnom i antiliberalnom retorikom, istim mediokritetskim aparatčicima i istim oportunistima utopljenim u gnjecavim njedrima ideološke “istine”. Čovjek se ne mora slagati sasvim s ovom paralelom - ja se osobno ne slažem - no Long i Holland je zanimljivo i diskretno provlače kroz seriju.
Longova je serija, međutim, na jednoj drugoj razini politički problematična, a da bih to analizirao, moram, nažalost, “spoilati” rasplet, pa onima koji to ne žele preporučujem da daljnji pasus ne čitaju. Longova scenaristička zamisao počiva na zavjeri Partije koja je brojne disidente i protivnike smaknula, proglašavajući ih žrtvama terorističkog udara ‘83. Njihovu bi malodobnu djecu, pak, davali na posvajanje politički uzornim obiteljima bez djece, slično kao što su radile argentinske vlasti s djecom “desaparecidosa”. U Longovu scenariju, podzemni pokret toj djeci - danas dvadesetogodišnjacima - razotkriva njihovo podrijetlo, a oni se uključuju u lanac osvete onima koji su im lagali.
Otvarajući taj motiv, Long promašuje i psihološki i ideološki. Kad su se u Argentini počeli otvarati dosjei takvih “ideoloških posvajanja”, društvo je bilo nemalo iznenađeno što su djeca redovno iskazivala bezuvjetnu lojalnost posvojiteljima/roditeljima koji su ih faktički - ukrali. Veza odgajanja pokazala bi se jačom od veze krvi. U “1983.” nije tako: zov podrijetla/ krvi nadjačava moć kulturološke i ideološke asimilacije. Taj motiv - kolokvijalno bismo ga mogli nazvati “krv nije voda” - nije sasvim tuđ postjugoslavenskoj kulturnoj publici. Ideja da će krv i podrijetlo, jednom kad se razotkriju, izbrisati desetljeća odgoja, kulturne i ideološke asimilacije jedan je od provodnih motiva balkanskih nacionalizama.
Na tom motivu uvelike počiva srpski nacionalistički narativ romana “Nož” Vuka Draškovića. Sličan motiv - ali ovaj put iz perspektive bošnjačkog nacionalizma - nalazimo u scenariju Feđe Isovića za film “Halimin put” u režiji Arsena Ostojića. U oba djela lik u zreloj dobi “otkrije što je” (Srbin/Bošnjak), uime “istine krvi” zabaci desetljeća odgoja i doživi političku konverziju. Mit da bi netko “progledao” kad bi “spoznao tko je” genetski i krvno, u srcu je nacionalističkog idiotizma koji ta oba djela perpetuiraju. Na tom psihološki krajnje neuvjerljivom, a ideološki uvelike spornom motivu počiva i scenaristička konstrukcija “1983.”.
“1983.” Joshue Longa i Agnisezke Holland serija je koja izaziva, a vjerujem da će i dalje izazivati puno sporenja. Može se kritizirati i njezinu ideologiju “krvi koja nije voda”, i njen prikaz distopijskog high-tech komunizma, i poistovjećivanje komunizma s istočnoeuropskim nacionalizmima. Volio je čovjek ili (kao ja) ne, to je bez daljnjega serija koja plijeni pažnju. Riječ je o raskošno produciranoj, izvanredno režiranoj i ikonografski izazovnoj distopiji, čudnoj smjesi “Blade Runnera”, Batmana i “Čovjeka u visokom dvorcu”, seriji koja služi kao izvanredan simptom ideološkog trenutka istočne Europe danas.