Ciklus legendi o kralju Arturu tijekom stoljeća se afirmirao kao jedan od stupova britanske nacionalne mitologije. Samim tim Artur se neizbježno utisnuo i u kulturnu proizvodnju, od romantičarskog pjesništva do brodvejskih mjuzikla.
Kreativne industrije su, međutim, s Arturom imale barem dva ozbiljna problema. Prvi je onaj dramaturški. Kralj Artur je, naime, unutar arturovskih legendi pasivan lik, stari mudri monarh koji rijetko što poduzima, pa su autori - najbolji je primjer Fosterov strip “Valiant” - radije za junake uzimali nekog od njegovih vitezova, a samog Artura ostavljali kao epizodista. Drugi problem je - ikonografski. Viktorijanski romantičari, Hollywood i “Valiant” izgradili su oko vitezova okruglog stola ikonografiju razvijenog srednjeg vijeka - oklopa, vitezova, kula i bajnih djeva. Artur je, međutim, vjerojatno bio Rimljanin, živio je u 6. stoljeću, pa je cijela ta ikonografska nadgradnja potpuno neautentična.
Niz filmaša pokušao se tijekom posljednjih desetljeća nositi s ta dva problema, obično s neuvjerljivim ishodom. Toj listi sada se pridružio i Guy Ritchie.
U “Kralju Arturu: legendi o maču” Ritchie pokušava razriješiti problem Arturove pasivnosti tako da priču vraća na sam početak, uoči Arturova dolaska na vlast. Pri tom britske legende tretira krajnje slobodno. U njegovoj verziji, Arturov otac Uter Pendragon svlada vojsku magova, no ubije ga vlastiti brat, uzurpator Vortigen. Otac spasi Artura tako što ga u čamcu pošalje niz Temzu do Londiniuma (Londona) gdje ga spase prostitutke. Artur tamo odrasta kao uličarska protuha, nesvjestan svog podrijetla, sve dok jednog dana iz Temze ne isplovi mač s kamenom. Kad ga Artur izvuče, Vortigen shvati da je on nestali Arturov sin i nakani ga ubiti. Sam Artur, međutim, politički je neosviješten, a vlastita “historijska uloga” samo mu je breme. U cijeloj priči, čini se, kao da Ritchiea to najviše i zanima. Očito ga zabavlja situacija u kojoj nacija i poredak ovise o klasno marginalnom uličaru.
To jezgro potencijalno zanimljivog filma - međutim - ostalo je nažalost zatrpano naslagama traljavog pripovijedanja, pozerskih režijskih proizvoljnosti i ikonografske bombastičnosti. Za jedan akcijski film od 150 milijuna dolara, “Artur” je strašno traljavo ispripovijedan, radnja ovisi o gomili fleš-bekova i nezgrapnih digresija, a glavnu radnju prema naprijed u pravilu pomiču čarobne intervencije i deus ex machina, umjesto da to djelovanjem čini junak.
Ritchie je kao režiser uvijek bio sklon samodopadnom stiliziranju, pa se i ovdje čini da mu je vlastiti stil važniji i od jednog karaktera. Poput mnogih suvremenih režisera (Antoine Fuqua u verziji iz 2004.) i Ritchie je iz “Arthura” istisnuo kršćanski element nauštrb post-antičkog. Također, on je puno jače uključio element fantazije i magije. Pun čarobnica, golemih zmija, jastrebova i plamtećih oklopa, Ritchiev “Artur” u nekim trenucima izgleda kao omotnica neke drugorazredne black-metal ploče.
“Legend of the Sword” ima ponešto vrlina. Muzika je dobra, Jude Law efektan kao šekspirijanski kralj zlikovac. No, film u cjelini ipak ostavlja dojam pretrpane, adolescentske papazjanije.