Naredni Oscari - oni iz 2019. - vjerojatno će biti najdosadniji posljednjih godina. Svi će naime čekati 2020, kada su najavljene radikalne promjene glede najpopularnije filmske priredbe na svijetu. Popularne bar donedavno.
Prošlogodišnji spektakl privukao je 19 posto manje gledatelja nego onaj u 2018., a gledanost već dugo pada, s blagim trzajem nagore, kada se kao voditeljica pojavila Ellen DeGeneres, dijelila pizze i neumorno pravila selfieje. Nije to tako strašno, dodjela Oscara je i dalje najveći spektakl u show businessu, puno veći od Grammyja, Emmyja i Tonyja, ali valjda se smatra da zaslužuje bolje.
Odbor upravitelja koji odlučuje o smjernicama dodjele Oscara odlučio se za prilično radikalne poteze kako bi povećao gledanost. Prvo je pravilo da priredba ne smije biti duža od tri sata, a žrtvama bi po svoj prilici mogli biti dobitnici tzv. tehničkih priznanja, npr. za montažu zvuka, ali i za najrazličitije kratke filmove. To je odmah izazvalo pobunu: zašto ne bi pobacali one dosadne glazbene brojeve koje često ne izvode ni originalni pjevači, a zakinut će filmske djelatnike kojima je to jedina prilika da pokažu kako su važni za kinematografiju. Njih će podmiriti između reklamnih blokova, što je poprilično uvredljivo.
Gubitak gledatelja
Upućeni su odmah pronašli odgovor. Dodjela Oscara uporno gubi gledatelje jer je ne pripremaju televizijski nego filmski profesionalci, a oni u pravilu nemaju pojma što je dobar televizijski show. Drugo, smatraju da je velika greška napravljena 2009., kada je broj nominiranih filmova dvostruko narastao, sa pet na deset: odjednom su se među najboljima našle male produkcije koje nekad ne bi imale šanse probiti se u elitno društvo.
Također, članstvo Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti jako se povećalo, veteranima su odjednom oduzeli pravo glasa, a nahrupili su filmaši iz svih dijelova svijeta. Nije to više bio “Hollywood Cinema” nego “World Cinema”. Nikakvo čudo da je “Moonlight” Barryja Jenkinsa uspio pobijediti favorita publike i kritike “La La Land” i da se među odabranima sve češće nalaze niskobudžetne drame čiji je glavni adut politička korektnost (recimo, da nije jakog lanjskog ženskog pokreta, teško da bi “Lady Bird” Grete Gerwig ove godine uopće dobio nominaciju za najbolji film).
Skupi art
Najveći je problem ipak nešto drugo. Tko će gledati priredbu na kojoj se nominiraju filmovi koje nitko ne gleda u kinima? Ovogodišnji pobjednik “Oblik vode” Guillerma del Tora prošao je još dosta dobro, zaradio je skoro 200 milijuna dolara bruto, ali skoro trostruko manje nego “Dunkirk” Christophera Nolana, jedan od onih koji nije uspio potvrditi svoju nominaciju. Skupi filmovi u startu su zakinuti, treba li bolji primjer od dva ostvarenja američko-meksičkog redatelja Alejandra G. Iñárritua: njegov niskobudžetni “Birdman” osvojio je Oscara i jedva dogurao do zarade od 100 milijuna dolara bruto, dok se “Povratnik“ s Leonardom Di Capriom smatrao puno rizičnijom investicijom, koštao je 135 milijuna, ali je utržio preko pola milijarde. Naravno, nije dobio Oscara za najbolji film, taj je pripao minornom “Spotlightu”, ali utješne nagrade nisu zaobišle redatelja, glavnog glumca i direktora fotografije Emmanuela Lubezkog.
Suština zapravo nije u tome, “Povratnik” je skupi art film koji je imao sreću da osvoji svjetska kina, no što je s blockbusterima o kojima ovisi holivudska filmska industrija? Sedamdesetih godina, koje se smatraju zlatnim razdobljem holivudskog autorskog filma, nije bilo šanse da se dobro ocijenjeni komercijalni hit ne natječe i za Oscara. “Ralje” Stevena Spielberga su, recimo, dobile nominaciju ali ne i nagradu (pobijedio je “Let iznad kukavičjeg gnijezda”), dok je u sudaru “Ratova zvijezda” Georgea Lucasa i Spielbergovih “Bliskih susreta treće vrste“ profitirao Woody Allen sa “Annie Hall”. I danas je velika sramota za tu nagradu što je razvučeni povijesni spektakl “Gandhi” Richarda Attenborougha potukao Spielbergovog “E.T.-a”, ali potonji je bar dobio nominaciju. Nije baš sigurno da bi mu to danas uspjelo.
Naime, od devedesetih uvedeno je nepisano pravilo da zabavni filmovi nemaju što tražiti kada su Oscari u pitanju. Spielberg je dobio Oscara za “Schindlerovu listu”, ali je iste 1993. snimio “Jurski park”, koji je na neko vrijeme zasjeo na prvo mjesto najkomercijalnijih filmova svih vremena: za njega je dobio tri Oscara u tzv. tehničkim kategorijama. “Jurski park” možda nije remek-djelo da bi ga proglasili filmom godine, no proteklih sezona bilo je uistinu sjajnih blockbustera kojima je izmakla nominacija, od “Skyfalla”, kojem je smetala etiketa filma o Jamesu Bondu, do “Logana”, nepoćudnog jer je dio franšize “X-Men”. Lani je “Wonder Woman” s Gal Gadot po mnogima bio jedan od filmova godina, nazivali su ga revolucionarnim jer je super junakinju uspio približiti najširoj publici, no nije izborio niti jednu jedinu nominaciju za Oscara. Vidjet ćemo kakva je situacija biti naredne godine kada će se za tu nagradu natjecati “Black Panther”: hoće li ga ignorirati ili mu dodijeliti nešto utješno.
Davna desetljeća
Odbor upravitelja odlučio je riješiti taj problem uvođenjem Oscara za najbolji popularni film. Tom smo prilikom doznali zgodnu pikanteriju da je Oscar za najbolji dugi crtić uveden samo zato da među natjecateljima bude i poneki komercijalni film. Princip će biti sljedeći: ukoliko pojedini naslov dobije Oscara za najbolji popularni film (ili film za publiku), ništa ga ne sprječava da osvoji i onaj drugi Oscar, za najbolje ostvarenje s umjetničkim pretenzijama. Teško da će se to ikad dogoditi, no već je i to pravilo poruka glasačima da razmisle što je to uistinu dobar film.
Davne 1953. cirkuski spektakl Cecila B. DeMillea “Najveća predstava na svijetu” dobio je Oscara, a bez njega su ostali “Miran čovjek” Johna Forda i “Točno u podne” Freda Zinnemanna. Već i najpovršnija anketa među filmskim kritičarima uvjerila bi vas da bi tako nešto danas bilo nemoguće, no nemojte biti previše sigurni. Od 2020. Oscar najavljuje nova pravila, pa se možda vratimo u davna desetljeća prošlog stoljeća.