JASNA NANUT

‘Kriza srednjih godina? Muškarci ulaze u paniku oko preostalog vremena, zaljubljuju se. Žene su pragmatične‘

Jasna Nanut

 Vedran Peteh/Cropix
‘Žene se danas sa životom nose "muški" zato jer su nas muškarci razočarali pa smo silom prilika dijelom preuzele tu mušku energiju kaže redateljica uoči večerašnje premijere filma ‘Sedmo nebo‘

Zahvaljujući činjenicama da smo dio zapadnog društva te da je Hollywood njezina obilježja sveo na prepoznatljive klišeje, većina nas manje-više zna što je kriza srednjih godina ili, u najmanju ruku, kako bi onda mogla i trebala izgledati. Kad uđu u peto desetljeće života, muškarci sigurne, prostrane i spore karavan zamijene opasnim, skučenim i brzim kabrioletima, te pronađu znatno mlađe djevojke ili ljubavnice, a supruge počnu tretirati kao prometnu policiju - netko koga se treba nadmudriti i izbjeći.

Prava istina o krizi srednjih godina je da je još uvijek nismo dešifrirali. Iako ju je kanadski psihoanalitičar Elliott Jaques definirao još 1965. godine, koplja se i dan danas lome oko toga je li kriza srednjih godina nešto što se zaista događa ili se radi o nečemu što smo si umislili. Postoji određeni konsenzus da se radi o tranzicijskom periodu u našem životu koji može nastupiti između 40. i 60. godine te da je izgledno da ćemo tada doživjeti krizu identiteta jer smo "odradili" pola života, a da nismo pravo sigurni imamo li išta za pokazati. Tad možemo iskusiti simptome depresije i anksioznosti koji nas mogu natjerati počnemo ganjati mladost. Za razliku od muškaraca, žene se tijekom krize srednjih godina okrenu reevaluaciji dotad postignutog i uloga koje trenutno igraju.

Istovremeno, kriza srednjih godina jako se rijetko spominje u Japanu i Indiji, i to je neke znanstvenike natjeralo da se zapitaju je li kriza zapravo konstrukcija koju je Zapad sastavio jer je opsjednut mladošću. Znanstvenik George E. Vaillant već je krajem 1970-ih ustvrdio da je kriza srednjih godina rijedak fenomen, odnosno da se ne pojavljuje toliko često koliko se mislilo te da nipošto nije datost.

Hollywood je temu s više ili manje uspjeha istražio u hvaljenim filmovima poput "Vrtloga života", "Stranputice", "Djeveruša" i "Te lude ljubavi", a njome se u svom prvom dugometražnom igranom filmu bavi hrvatska redateljica Jasna Nanut, i to kroz priču o Ninoslavu Radmanu (Krešimir Mikić), sredovječnom muškarcu koji svojoj ženi Kseniji (Iva Mihalić) tri godine nikako da kaže da se zaljubio u kolegicu s posla Tamaru (Iva Jerković).

Uoči premijere filma "Sedmo nebo" koja će se održati u ponedjeljak u 21:30 sati u pulskoj Areni, o krizi srednjih godina, krizi muškosti, ljubavnim odnosima i pronalasku sreće razgovarali smo s redateljicom i koscenaristicom filma Jasnom Nanut.

Zašto ste u središte svoje priče o krizi srednjih godina odlučili staviti muškarca? Je li vam ta odluka omogućila da progovorite o pitanjima i problemima o kojima ne biste mogli da ste u prvi plan stavili ženu?

Ne baš. Kriza srednjih godina manifestira se kod muškaraca i žena na različit način, čini mi se, bar ako gledamo generacijski, a mene je privukla upravo ta različitost. Mislim da su žene u tom kontekstu pragmatičnije, preispituju minule odluke kako bi buduće donosile pametnije, dok muškarci ulaze u paniku oko preostalog vremena, opterećeni time da ga maksimalno iskoriste. Žene uživaju u samopouzdanju koje donosi zrelost, iako nose svoje frustracije uslijed nedobivanja muške pažnje, potvrde ženstvenosti. Ne pitamo se jesmo li dovoljno pametne, već jesmo li dovoljno privlačne. Muškarci pak kao da ulaze u novu nezrelost, pod uvjetom da su uopće ikad odrasli, postaju nemirni, kupuju motore, brodove... ili se zaljubljuju. U ljubavnim odnosima, iskonska razlika među nama je u djelovanju – kad su pred donošenjem velikih odluka, žene analiziraju, preispituju mogućnosti i tek onda kreću, a muškarci se zalijeću, reagiraju nagonski. To nas žene uvijek iznova iznenađuje, ali i privlači. Baš zbog toga htjela sam da ovu priču nosi muški karakter, ali iz ženskog rakursa. Taj put činio mi se izazovnijim i vibrantnijim.

Kako vi doživljavate krizu srednjih godina? Što vam je bilo važno u filmu reći o toj temi? Je li to jedna od onih tema o kojima se nikad neće moći dati konačni sud?

Apsolutno. Znate li koliko je Danny Glover imao godina kad je u "Smrtonosnom oružju" rekao slavnu rečenicu: "I‘m too old for this shit."? Četrdeset jednu. Ljudi su nekad davno umirali u 40ima, pa su ih u tim godinama spremali u penziju ili, ako si žena, očekivali kratku kosu i slobodnu ruku za unuke. No, životni vijek se produžio, srednje godine su faza zrelosti, ali i nove mladosti. No, zadržali su se ti famozni stereotipi kojima se bavi "Sedmo nebo", o muškarcu koji se iznenada zaljubljuje u mlađu ženu, a teško se nosi s donošenjem ključne odluke. E sad, koliko je kriza srednjih godina danas stvaran pojam, a koliko relikt nekih minulih vremena? Tabui su pali, ali stereotipa se još uvijek teško rješavamo. Kod Nine je to strah od promjene, njegove intimne revolucije koja, kao u astrologiji, označava puni krug, ali i neminovan povratak na istu točku. To je taj vječan "ili-ili", apsurd života koji živimo. Što nam preostaje, no rotirati se?

image

Jasna Nanut

Vedran Peteh/Cropix

I vi ste u godinama kada, prema istraživanjima, nastupa kriza srednjih godina? Jeste li u "Sedmo nebo" ugradili autobiografske elemente?

Naravno da jesam, kao i ponešto od meni bliskih ljudi. Skup je to mojih iskustava i iskustava moje okoline u vremenskom periodu u kojem je nastajao film, sveukupno sedam godina. Krizu srednjih godina odradila sam u tridesetima, kada sam napustila siguran posao na televiziji, vratila se na Akademiju i odlučila posvetiti filmu.

Zašto ste o ovoj temi progovorili kroz žanr crne komedije? Jeste li se za taj žanr odlučili prije nego što se počeli pisati priču ili vas je rad na njoj odveo u tom smjeru?

Kad čovjek iskreno priča o svojim osjećajima, njemu je to od životne važnosti, no nama ostalima - smiješno. Žanr komedije se u tom smislu nametnuo sam od sebe. Ninov problem zapravo je banalan - ne usudi se reći ženi istinu. Njemu je to pitanje života i smrti, no gledano izvana to nije ozbiljan problem nikome osim njemu. I eto nam drame. "Sedmo nebo" ima klasičnu dramsku strukturu, ali je zapravo crna komedija bazirana na apsurdu, neugodi i humoru. Zaplet u klasičnoj komediji ide prema vrhuncu, pa raspletu, a u crnoj komediji krivulja je obrnuta - vrhunac je totalni raspad.

S obzirom na to kojom se temom i na koji način bavi Sedmo nebo, kako ste pristupili odabiru suradnika i glumaca?

S većinom glumaca i ekipe već sam surađivala. Direktor fotografije Tomislav Sutlar, montažer Tomislav Stojanović, scenograf Denis Rubinić sa mnom su radili na većini kratkih filmova. Već dugo blisko surađujem i s Hrvojem Osvadićem, producentom i dugogodišnjim stalnim suradnikom s kojim ujedno potpisujem scenarij, odlično se nadopunjujemo u muško-ženskom smislu. Bilo bi teško raditi komediju s ljudima s kojim ne dijeliš smisao za humor. To je dobrim dijelom i generacijska stvar, a iako su neki ključni članovi ekipe mlađi - poklapamo se u pogledima na život i svijet.

Kako ste odlučili ulogu Nina Radmana dati Krešimiru Mikiću? Što vam je on pokazao da ste pomislili - "ovo je Nino"?

S Krešom sam surađivala nekoliko puta, na mom diplomskom filmu "Igrala malog tigra", i na kratkom filmu "Tanja". On je glumac nevjerojatno širokog raspona, s iznimno suptilnim smislom za komediju, odlikuje ga glumačka zaigranost kojoj su skloni samo oni koji svoj fah doktoriraju. Tražila sam ga da se za ulogu udeblja, a kako voli transformacije rado je nabacio trbuh i sisice. Nino je čovjek koji vodi paralelne živote, a Krešo iznimno sposoban za nijansiranje, odabir njega bio je logičan.

image

Krešimir Mikić u filmu "Sedmo nebo"

Petnaesta Umjetnost/

Dvije glavne ženske uloge u filmu igraju Iva Mihalić i Iva Jerković. Zašto ste Mihalić povjerili ulogu supruge, a Jerković ulogu "druge žene"? Što jednu čini dobrim izborom za suprugu, a drugu dobrim izborom za "drugu ženu"?

Kako bi Ninova dilema bila što veća, trebale su mi fizički i mentalno slične glumice, a da im pritom ostavim dovoljno prostora i ne oduzimam identitet. Ivu Jerković sam odabrala bez audicije, osjetila sam kod nje snagu mladosti, potenciju energije za koju sam odmah bila sigurna da bi privukla Ninu. Esencija života u punom sjaju. Potom sam tragala za glumicom koja će biti prototip žene koju bi Nino odabrao u mladosti. Postoje tri osnovna razloga privlačnosti: potpuna sličnost, potpuna različitost i ono kad te privuče nečije znanje o nečemu koje nemaš, a volio bi imati. Iva Mihalić ima prirodno superioran gard na koji sam osjetila da bi Nino pao jer on nije čovjek koji je siguran u sebe. On je producent čiji se posao bazira na donošenju odluka, no u privatnom životu ne može donijeti nijednu odluku, neodlučan je. Njoj bi njegove fore bile smiješne, a njega bi impresioniralo to što je impresionirao nju. Potvrda inteligentne, samopouzdane žene. Iva Mihalić je podcrtala moju početnu premisu stroge, hladne i profinjene supruge koja Ninovu paranoju čini još većom, a Iva Jerković je finim nijansiranjem role pokazala da je lik Tamare istodobno i copy-paste i sušta suprotnost ženinog lika, lepršava i topla, odlučna žena koja s pravom traži od Nine da izbaci karte na stol. Epitom novog početka.

image

Iva Jerković u filmu "Sedmo nebo"

Petnaesta Umjetnost/

Režirali ste šest kratkometražnih igranih filmova prije prvog dugometražnog? Kako vas je to iskustvo pripremilo za rad u dugom metru? S kojim ste se izazovima susreli tijekom organiziranja priče i osmišljavanja vizualnog prosedea? Koji vas je aspekt rada u dugom metru najviše iznenadio, a koji vam je donio najviše stresa?

Nema te knjige koja će te naučiti kako da snimiš film. Proces se uvelike sastoji od nepredviđenih okolnosti, konstantnih požara koje moraš gasiti, utrke s vremenom i zapravo korištenja svih tvojih mentalnih i fizičkih sposobnosti jer set je zapravo jedan veliki niz problema koje moraš rješavati u stvarnom vremenu, dok si pritom jastučić za igle, kako to uspoređuje jedan moj bivši profesor jer te svi konstantno nešto ispituju. Kratki filmovi su dobra priprema jer sa svakim terenskim iskustvom postaješ vještiji u toj raboti. "Sedmo nebo" bio je ogroman pogon, produkcijski jako zahtjevan film, pogotovo za debitantski, s preko 40 uloga, gomilom lokacija. U vizualnom smislu bilo je lako, kao i uvijek, s direktorom fotografije Tomislavom Sutlarom koji je odradio izvrstan posao. Mi se već toliko dobro kužimo da komuniciramo mislima.

Kada se radi o stranim i domaćim filmovima o muško-ženskim odnosima, kojim se naslovima opetovano vraćate? Koji su filmovi najbolje proniknuli u tu kompleksnu materiju?

Za mene je broj jedan "Carnal Knowledge" Mikea Nicholsa iz ranih 70ih, fascinantna studija muško-ženskih odnosa koja se bavi muškom objektivizacijom žene koja od mladenačkog straha preko ushita vodi do potpunog kraha u 40ima, frustracije s obje strane, jer nijedna ne pronalazi to što je mislila da traži. Baumbachov "The Squid and the Whale" još je jedno remek-djelo na tu temu, nevjerojatno precizna intimna analiza čovjekovog raspada uslijed raspada braka, pritom nevjerojatno duhovita. Tu je i maestralan rumunjski "Tuesday After Christmas" scenariste Razvana Radulesca, no mene je vuklo u smjeru komedije s krunskim pitanjem: koliko smo daleko spremni ići u nastojanju da na polovici života presložimo - život, pritom slamajući nekoliko srca, uključujući i svoje.

image

Jasna Nanut

Vedran Peteh/Cropix

Rekli ste da su žene danas jače nego ikad, pa tako i od muškaraca, te da zbog toga od njih očekuju da budu jednako snažni? Iako vam ne bih nužno proturječio, zanima me koje su vas to osobe, događaji ili okolnosti uspjeli uvjeriti da je tako?

Uvjerila su me vlastita iskustva i iskustva moje okoline. Žene se danas sa životom nose "muški" zato jer su nas muškarci, zapravo, razočarali pa smo silom prilika dijelom preuzele tu mušku energiju. No, s druge strane, žene pritom gube na ženstvenosti, a to ne želimo. I mi smo frustrirane. Živimo u izazovnom svijetu, očekivanja su nametnula određene standarde s kojim se muškarci teško nose. Odgoj tu isto igra veliku ulogu. Muškost je u krizi, a posljedično se mijenjaju i relacije u muško-ženskim odnosima. Ženama više ne treba muškarac da bi preživjele, uspjele, ostvarile se. Znaju što žele od života, pa tako i od odnosa s muškarcem. Ne zadovoljavaju se paušalnim izborom – traže ravnopravnost, maksimalno razumijevanje i prihvaćanje. Spremnost da razbije okvire ženu čini jakom, a spremnost da je neovisna znači da ima život u svojim rukama. Razumljivo je da to muškarce često zbunjuje i odbija jer koja je onda njihova uloga? Mi žene razumijemo njihovu dilemu, razumijemo da im je teško, i nama je zbog toga teško.

image

Iva Mihalić u filmu "Sedmo nebo"

Petnaesta Umjetnost/

Istovremeno, rekli ste da kriza muškosti u kojoj se našao glavni lik Nino Radman ne frustrira samo dvije strane već njih pet? Zašto je kriza muškosti toliko "zarazna" da se s dvije osobe tako lako proširi na njih pet?

Kaos koji proizvodi Nino Radman je poput epidemije, u njegovoj blizini izloženi ste virusu konfuzije, ali se, kao i svakoj zarazi, odupirete svim raspoloživim sredstvima, prvenstveno razumom. Nino se toliko zapetljao u vlastite laži da njegova percepcija ubrzo preuzima prevlast nad realnošću. Prijatelji mu postaju ogledalo, a neznanci sjena koja ga prati zbog krivih ili loših odluka. Nini to nije alarm za duboku introspekciju, dapače to ga vodi u provaliju u kojoj je kolateralna žrtva vlastite neodlučnosti.

Što mislite da to muškarci ne razumiju kod žena, a žene kod muškaraca da se sve te nepoželjne situacije toliko često ponavljaju? Čovjek bi pomislio da smo nakon toliko ljubavnih trokuta i krizi srednjih godina nešto i naučili, no čini se da ipak (još) nismo.

Nećemo nikad shvatiti i upravo je u tome čar. Što bismo inače jedni s drugim da se savršeno razumijemo? Moderni svijet potiče individualnost, sve više ganjamo vlastite ambicije i snove. No, satkani smo od prijeke potrebe da pružimo, da se predamo i na koncu prepustimo. Osnovna ljudska psihološka potreba je voljeti i biti voljen. A mi smo izgradili neonske štitove za sve vrste udaraca, dok smo u sferi intime sve mekaniji, izgubljeniji, opraštamo drugima, ali ne i sebi. Pravimo se kul, a to nije zdravo. Sve se više bojimo izlagati jer imidž je danas važniji no ikad. Kako glupo jer imidž je samo fasada, a ranjivost nas čini ljudima.

image

Nikša Butijer u filmu "Sedmo nebo"

Petnaesta Umjetnost/

Biste li film preporučili parovima? Bojite li se da će se partneri nakon gledanja sumnjičavo promatrati i pokušati dokučiti događa li im se možda nešto slično?

Svakako, iako nemam namjeru prekrajati tuđe odnose, davati savjete u kakvim bi odnosima ljudi trebali živjeti. Odnosi su krhke naravi i bez obzira koliko bih ja u određenoj situaciji pobjegla glavom bez obzira, netko drugi bi pronašao čvrste razloge za ostanak u odnosu obilježenom tajnom. Nije se lako ubaciti u tuđe cipele, a ako to radite onda preuzimate sve njihove uspone i padove, poraze i pobjede. "Sedmo nebo" govori o intimnoj neugodi i moglo bi se lako dogoditi da se pojedini gledatelji počnu vrpoljiti, ali ovo je komedija i tko se poistovjeti imat će osjećaj olakšanja - da nije jedini u takvim mukama.

Koji je vaš recept za pronalazak tzv. sedmog neba?

Zaljubiti se. Roditi dijete. Dobiti sredstva za film. Snimati film. Pljesak nakon filma koji govori sve, ako govori ono što želiš čuti. Dobiti sredstva za seriju. Snimati seriju... Naći stan u Zagrebu, svakako, koji ti se stvarno sviđa, a nije bezobrazno precijenjen... Jako rijetko kažem kad me netko pita kako sam, "U sedmom nebu". Ali, da je češće, ne bi više bilo sedmo... Bila sam nedavno u Londonu s kćeri i sestrom na koncertu Harryja Stylesa. Dan prije koncerta posvuda na londonskim ulicama bilo je perje raznih boja - Harryjevi fanovi spremali su se za koncert nabavljajući šalove od perja. U gradu se osjećalo uzbuđenje. Skoro su mi došle suze na oči kad sam shvatila koliko sam sretna što kćeri ostvarujem san. Kad smo ušle na Wembley i vidjele tih 90.000 ljudi na jednom mjestu kako pjevaju "Bohemian Rhapsody", osjetile energiju te mase dobre volje, naježila sam se od glave do pete. Odonda svako malo pogledam neki od videa koje sam snimila na koncertu, i svaki put se ponovno naježim jer mi vrati taj osjećaj zajedništva s gomilom ljudi koja se okupila na jednom mjestu s istim ciljem, prepuna pozitivne energije, da pleše i pjeva s tim mladim čovjekom koji ih prati kroz život svojom glazbom, diže im raspoloženje, pruža smisao i utjehu, poručuje da budu tkogod žele biti, da su prekrasni takvi kakvi jesu..., i shvatim da smo nas tri tada definitivno bile u sedmom nebu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. ožujak 2024 17:32