Stripovski junak Sudac Dredd kreacija je škotskog stripautora Johna Wagnera koji je prve epizode stripa o futurističkom policajcu s kacigom na glavi objavio godine 1977.
Tada - koncem sedamdesetih - dekadansa urbanih anglomeracija bila je na vrhuncu, a kultura je bila puna fašistoidnih fantazija o “Prljavim Harryjima” koji uzimaju pravdu u ruke izvan neučinkovitog sistema. Takav je bio i Dredd. Wagnerov strip zbivao se u futurističkom megalopolisu kojim vlada nasilje i droga. Trodiobe vlasti više nema, a policajci - suci izriču i izvršavaju kazne na licu mjesta.
Judge Dredd prvu je filmsku ekranizaciju dobio sredinom devedesetih, u filmu “Judge Dredd” Dannyja Cannona sa Sylvesterom Stalloneom, koji je doživio fijasko.
Od tada je Dredd drijemao u ropotarnici zaboravljenih strip heroja, dok ga se nije sjetio škotski producent Andrew MacDonald koji je naručio scenarij od brit-lit pisca Alexa Garlanda (“Žal”).
Garland, MacDonald i režiser Pete Travis ispravno su uočili da je predodžba dekadentnog megalopolisa danas ponajprije vezana uz Treći svijet, pa su film snimili u Capetownu koji u filmu “glumi” bezdušni, siromašni, u bijedu ogrezli Megacity One. Sudac Dredd ( Karl Urban) odlazi u rutinsku ophodnju u pratnji stažistice ( Olivia Thirlby).
Na rutinsku dojavu ulaze u mega-soliter od 200 katova koji unutar sebe ima bolnice, škole, kina, a zapravo je najsiromašniji slum. Zgradom vlada narkomafija kojoj je gazdarica Ma-Ma ( Lena Headey), okrutna gangsterska madre badesa koja ne preže ni od čega. Kad Dredd uhapsi svjedoka, Ma-Ma hermetički zatvori neboder, a ono što slijedi je križanac prvotnog “Umri muški” i “Pobješnjelog Maxa”.
Britanska ekipa filma odlučila se napraviti Dredda na način na koji se američki studio nikad ne bi odvažio. Kao prvo, svjesno su digli ruke od rejtinga za tinejdžere i snimili surovo nasilan film.
Drugo, hladnokrvno su ostavili Dreddu kacigu na glavi cijeli film, pa glumcu Urbanu vidimo jedino bradu. Treće, nisu se prezali suočiti s političkim kontroverzama predloška. Svijet koji film prikazuje posve je uništeno, pauperizirano društvo, Dredd je bezočni nasilnik, žitelji sluma sklanjaju mu se s puta u nepovjerenju, i negdje na pola filma postavljate si pitanje po čemu je Dredd uopće bolji od zlikovaca koje tamani.
Režiser Travis je u filmu angažirao i kultnog britanskog snimatelja Anthonyja Doda Mantlea - čovjeka koji je stvorio vizualni stil danske Dogme. Mantle je Dredd pretvori u jedinstveno vizualno iskustvo, vizualizirajući usporene subjektivne kadrove likova pod utjecajem halucinogene droge Slo-Mo.
Uspio je povezati 3D s neorealističkom, dokumentarnom fakturom i snimio jedan od rijetkih filmova gdje je 3D zbiljski kreativni alat.
Dredd je najbolji akcijski SF u zadnjih par godina.