Krajem 60-ih godina prošloga stoljeća slavni redatelj Orson Welles boravio je na Hvaru gdje je snimao svoj nikad dovršeni film “Dubina”. Hvarani ga se sjećaju kao neposrednog i veselog čovjeka uvijek spremnog na humor, o čemu ponajbolje svjedoči jedan događaj iz hotela Adriatic u kojem je odsjeo. Naime, poznata Wellesova korpulencija fascinirala je i sobarice, pa su jednom, kada je redatelj nakon doručka otišao na snimanje, dok su pospremale sobu, obukle njegove hlače i odmjeravale koliko bi ih moglo stati u njih. No Welles je nešto zaboravio pa se vratio u sobu i zatekao sobarice u njegovim hlačama. One su se skamenile, očekujući najgori mogući ishod, ali nakon kratke zatečenosti Welles se nasmijao i počeo zbijati šale na svoj račun.
Ovu anegdotu prepričali su autori, hvarski publicist Duško Kovačić i povjesničar filma Daniel Rafaelić, u knjizi naslovljenoj “Orson Welles u Hvaru”, koja je objavljena u povodu 150. godišnjice organiziranog turizma u gradu Hvaru, a premda se kalendarski strogo ne poklapaju, njome je ujedno obilježena i stota obljetnica Wellesova rođenja.
- Zamisao o fotomonografiji proizašla je iz potrebe da se razasuta faktografija o Wellesovu boravku u Hvaru sabere i ukoriči te tako otrgne zaboravu i bude dostupna generacijama - kaže Duško Kovačić. Okosnica knjige veličanstvene su fotografije većim dijelom nabavljene iz ostavštine obitelji Svete Perića, vlasnika broda Saracen na kojem je sniman film, a neke su pak vlasništvo agencije Magnum, koja je imala običaj slati svoje fotografe na filmske setove, pa tako ovu hvarsku epizodu potpisuje Nicolas Tikhomiroff.
Kako je Welles uopće došao na Hvar? Nakon što je prihvatio ulogu u Bulajićevom ratnom spektaklu “Bitka na Neretvi”, Welles je od Bosna filma umjesto honorara tražio manju tehničku ekipu kako bi snimio svoj novi film. Baš u to vrijeme, što je manje poznata priča iz njegove biografije, razmišljao je da se povuče kao redatelj i posveti osnivanju filmske škole, koja je trebala nositi ime njegova velikog uzora Jeana Renoira. Wellesova partnerica Oja Kodar ispričala je kako su njih dvoje te godine po Jadranu tražili lokaciju za film, ali i za mjesto gdje bi bila smještena škola, a na kraju su se zbog zajamčenih sunčanih dana i prostrane pučine odlučili za Hvar. Welles je čak razmišljao da tamo snimi i neke scene za “Don Quijotea” i “Mletačkog trgovca”, pa je o tome razgovarao i s direktorom Dalmacija filma Šimom Šimatovićem, koji se također može vidjeti na nekim fotografijama.
Film prvotno nazvan “Dead Reckoning” bio je adaptacija romana “Dead Calm” Charlesa Williamsa, no s vremenom je promijenio ime u “The Deep”, odnosno “Dubina”. Uz Wellesa i veliku francusku zvijezdu Jeanne Moreau, filmsku ekipu činili su još glumci Oja Kodar, Michael Bryant i Laurence Harvey, Ivica Rajković kao direktor fotografije te Ljuba Gamulin kao skripterica. Rajković je, uz Tomislava Pintera, bio naš najvažniji filmski snimatelj, zaslužan za klasike kao što su Golikovi “Tko pjeva zlo ne misli” i “Imam dvije mame i dva tate” za koji je 1968. dobio Zlatnu arenu u Puli, a Rafaelić otkriva kako su njegovi krupni planovi Jeanne Moreau dobili posebnu atmosferu prevlačenjem crne Diorove čarape preko objektiva.
Kapetan pod gasom
Wellesova asistentica bila je Ljuba Gamulin, koja je dugo radila kao asistentica režije i prevoditeljica, no kasnije se povukla iz filmskog života i u Dubrovniku osnovala galeriju Sebastian koju je vodila do rata, a danas živi u Istri. Wellesa se sjeća kao nestrpljivog redatelja, kojemu je u glavi sve bilo unaprijed posloženo. Kako si je u filmu dodijelio ulogu “kapetana pod gasom”, često je pozirao s kapetanskom kapom, a fotografije svjedoče i kako se od cigare nije odvajao čak ni dok je baratao svojom glomaznom kamerom.
Brojne novinarske ekipe posjetile su tih tjedana Hvar, a među njima je bio i Antun Vrdoljak, koji je s Wellesom napravio veliki intervju objavljen na duplerici VUS-a, no malo je nedostajalo da do intervjua uopće ne dođe. Naime, došavši na terasu hotela, Vrdoljak je Wellesu, koji je dobro govorio talijanski, na talijanskom rekao “mislim da je ova sjedalica premala za vas”, na što se Welles naglo okrenuo i uvrijeđeno otišao u sobu. Vrdoljak je krenuo za njim i vratili su se nakon pola sata zagrljeni te nastavili piti za šankom.
Hvar je tih godina već imao svoju mondenu reputaciju, ali je bio decentno hedonistički i posve otvoren, a filmskoj ekipi grad se toliko svidio da je Jeanne Moreau razmišljala da ondje kupi teren za vilu. Nakon mjesec dana boravka u hotelu Adriatic, Welles i Oja Kodar preselili su u vilu Kadera u uvali Majerovica, a do hotela i natrag prevozili su ih ribarskim brodom, gajetom. Welles se sprijateljio s brojnim mještanima, ali je s prezirom odbio kupiti ponuđene mu amfore, netom izvađene iz mora, jer je smatrao da je sramotno i nemoralno prodavati kulturnu baštinu.
Bio je ljubitelj dobrog jela i pića te je često znao navratiti u restoran Zlatna školjka, koji je držao tada mladi par Vera i Rino Novak.
- Jednom nam je rekao da bi rado pojeo pečenog jastoga. Mi smo jastoga spremali isključivo kuhanog s majonezom i rekli smo mu da ne znamo tako spremati jastoga, a on je odgovorio da će nas rado poučiti. Otišli smo u kuhinju i Orson je živog jastoga kratko stavio u kipuću vodu, izvadio i presjekao na dvije polovice. Zatim ga je dobro premazao maslom i stavio na roštilj, ljuskom prema žaru. Mi nismo bili profesionalni ugostitelji, bili smo tek na početku rada s restoranom i tako nas je Orson Welles naučio peći jastoga - prisjetila se u knjizi Vera Novak.
Wellesu to nije bio prvi put da boravi u Jugoslaviji, a u zemlju koju je zavolio “unatoč premasnoj hrani i prejakom bijelom vinu”, nastavio je dolaziti i kasnije, pa se tako i danas prepričava anegdota iz 1979. godine, kada je gostovao u filmskoj emisiji “3, 2, 1... kreni!” TV Zagreb, no revni portir nije ga htio pustiti u zgradu Televizije jer nije imao propusnicu.
Između 1969. i 1970. Welles je završio montažu radne verzije “Dubine”, tzv. rough-cuta, koja se čuva u Filmskom muzeju u Münchenu. Spletom okolnosti film nikada nije dovršen, no Rafaelić ističe kako je upravo u tome njegova vrijednost, jer je to jedini film u kojem možemo doslovno proučavati maestra kako stvara.
- On je bio ikonoklast koji je smatrao da je za filmsku režiju najvažnije poznavati povijest, glazbu i umjetnost, a tehnikalije naučiš za jedno popodne. Ostao je svoj po cijenu vlastite propasti, pa je čak i umro radeći i bio je pravi primjer renesansnog erudita - objašnjava Daniel Rafaelić, naš najbolji poznavatelj Wellesova opusa.