Ljubo Zečević po izboru čitatelja Jutarnjeg lista ušao je u finale nagrade Zlatni Studio.
Nominiran je za ulogu tate Jože u filmu "Nosila je rubac črleni" redatelja Gorana Dukića. Za tatu Jožu kaže da mu je to i njegova najdraža filmska uloga.
"Dobio sam ulogu na audiciji tri, četiri godine prije snimanja filma tako da sam na to potpuno zaboravio. Javila mi se casting managerica filma, ponudila mi ulogu i objeručke sam prihvatio. Joža mi je donio puno sreće i zadovoljstva te ga smatram fortunom koja me čekala negdje sa strane, našla me i donijela mi puno dobroga.
Glasajte za finaliste u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Joža mi je donio lani i Zlatnu pulsku arenu za sporednu mušku ulogu u filmu. Ima nešto u tome kad se najmanje nečem nadaš i ne razmišljaš što će se dogoditi onda se dogodi najbolje.
Uvijek dajem sto posto sebe ma koliko to bilo, svoj maksimum. Uvijek postoji negdje neko oko koje će to vidjeti, a u ovom slučaju vidio je to međunarodni žiri i zato sam ponosan. Okolnosti snimanja ovog filma bile su iznimne, bila je dobra ekipa i dobar set i to nije floskula, stvarno sam uživao. Moja zlatna pulska arena je prva i jedina nominalna glumačka nagrada koju sam dobio od veljače 1978. Cijeli sam život radio kazališne predstave, filmove, tv-serije, bio nominiran više puta za neke uloge i uvijek su me te nagrade zaobilazile, ali i nominacije govore o nekoj vrijednosti. Bilo je lijepo raditi i druge filmove, ali ‘Nosila je rubac črleni‘ je za mene bila baš velika radost."
Za Gorana Dukića kaže da je "redatelj koji jako dobro zna što želi dobiti od glumca, od cijele scene koju radi i zna to jednostavno reći i pokazati. Direktno se izražava pa to svima olakšava posao. "Nije se puno razgovaralo oko uputa, bile su jasne i konkretne, a na meni je bilo da u cijelu tu priču ugradim još jedan djelić sebe. Raditi s Goranom Dukićem bilo je odlično i uvijek bih ponovo radio s njim", kaže Zečević.
Govoreći o njemu najdražim ulogama u karijeri kaže:
"Ne bih htio da me ovo što ću reći jako skupo košta pa da više nikad ne zaigram na filmu ili televiziji, ali najdraže stvari koje sam napravio i koje su me obilježile kao glumca dogodile su se u teatru. Izdvojio bih dvije stvari koje me jako povezuju s mojim kolegom Jasminom Novljakovićem koji je netom nakon povratka iz Poljske, gdje je završio studij režije i radio u krakowskom teatru, sa mnom radio monodramu ‘Moskva Petuški‘ prema romanu Venedikta Yerofeyeva. Uloga Venje u toj monodrami jedna je od meni najdražih uloga. To je bilo 2002. godine kad još nije bilo toliko puno monodrama kao sad. U vrijeme kad smo mi to radili, to je bio gladijatorski posao. Mnogi monodramu tad nisu smatrali teatrom. Tvrdim da je glumac koji nije odigrao monodramu ozbiljno uskraćen za dragocjeno kazališno iskustvo. Izađeš sam sa svojim koferom na scenu i moraš prenijeti emociju na publiku i probati je zadržati s druge strane pozornice. S Jasminom me povezuje nešto što je došlo samo od sebe, moj glumački rast, i u jednom smo trenutku napravili znamenitu adaptaciju ‘Idiota‘ Andrzeja Wajde koja se zove ‘Nastasya Filipovna‘, i tu smo Frano Dijak i ja odigrali Rogožina i Miškina. Ta uloga mi je posebno draga jer sam ju potajice jako želio igrati još od svoje mladosti. Predstava je bila nominirana za najbolju dramsku predstavu na Nagradama hrvatskog glumišta i ja sam tad bio nominiran za glavnu mušku ulogu Parfiona Rogožina."
Za sebe kaže da je "uvijek bio poprilično šlampav oko bilježenja koliko, kada i što sam radio. Puno na filmu, na televiziji i u teatru... Bit svega je da sam uspio učiniti ono što me davno naučio moj profesor, veliki hrvatski glumac i pedagog Drago Krča, a to je da je važno trajati, a trajem. Lako je bljesnuti i još lakše ugasiti se, ali treba trajati. Nije uvijek samo uspjeh vrijednost. Vrijednosti se nalaze cijelim putem kojim ideš kroz život – od uspona, padova, događanja, ljudi koje susrećeš, posebice onih dobrih."
Zečeviću je bilo samo sedam godina kad je na audiciji dobio ulogu, igrao u filmu Dušana Vukotića "Sedmi kontinent".
"S deset godina sam pogledao predstavu Zagrebačkog kazališta mladih ‘Pustolovine Toma Sawyera‘ i brže bolje se išao raspitati kako se može upasti u dječji studio ZKM-a, tzv. PIK. Bio sam primljen i tako je krenuo moj život s teatrom. S vremenom sam se zaljubio u kazališni poziv, to je bilo divno djetinjstvo, divna mladost i srednjoškolski period i naravno da sam se iz pozicije upoznavanja unutrašnje strukture kazališta i tog posla poželio i profesionalno baviti time. Nakon završene gimnazije otišao sam studirati glumu na tadašnju Akademiju za kazalište, film i televiziju. Od tada, gluma je moj poziv, moja ljubav i moj život."
