Iz mog ugla

Ljubomir Šimunić je filmski marginalac kojeg naša sredina tek treba otkriti

Dobio je Grand prix kritike na Festivalu mladog filma u francuskom gradiću Hyèresu blizu Marseillea za svoju filmsku trilogiju koja se sastojala od ostvarenja ”Pression”, ”Gerdy zločesta vještica” i ”Što Slavicu očekuje u životu”
 Ljubomir Šimunić
Bio je poklonik rafinirane erotike, djevojaka koje su se oslanjale o ogradu stepenica i vjerojatno nisu nosile ništa ispod mantila

Krajem 70-ih i početkom 80-ih često sam odlazio u Beograd, imao sam svoje stalno društvo - Goranka Matić i njezin tadašnji suprug Nebojša Pajkić, Slobodan Šijan i njih još nekolicina. Kako sam tada radio za Televiziju Zagreb, pregledavao sam filmove u Jugoslovenskoj kinoteci često po vlastitom odabiru i pozivao sve zainteresirane da mi se pridruže. Oni su mi se znali odužiti, obavještavali me o svemu zanimljivom što se tamo događalo, a jedna od ekskluzivnih poslastica bila je projekcija 8-mm filmova Ljubomira Šimunića. Za njega su znali samo dobro upućeni beogradski filmofili, Šijan ga je 1977. predstavio u svom "Filmskom letku", svojevrsnom "samizdatu" u kojem je izdvajao sve što ga se u određenom razdoblju dojmilo, kao karakterističnu ličnost beogradske eksperimentalne filmske scene.

On je 1971. upisao beogradski Fakultet dramskih umjetnosti (rođen je 1942.), kupio 8-mm filmsku kameru i počeo snimati filmove po principu "slika preko slike". Naime, zabilješke s televizije garnirao je vlastitim dodacima, često erotskog sadržaja, katkad preuzetim iz nekog drugog medija, no često bi snimao poznanice, ali i nepoznate cure koje bi lako obrlatio: bio je uglađen, elegantan i lako bi uvjerio većinu djevojaka da je njegova kamera kao stvorena da ih sačuva za vječnost. Po Šijanu, Šimunić je bio predstavnik nove generacije koju nisu zanimali kino klubovi, tamo je ipak postojala kontrola proizvoda, a on nikome nije htio odavati što će raditi (nije to baš bilo ni lako jer je većina njegovih filmića nastajala gotovo intuitivno), ni kakva će biti završna verzija. Ostvarenja mu niste mogli gledati na javnim projekcijama, takva vrsta promocije nije mu bila potrebna, sam Šimunić bi organizirao svoje filmske večeri i pomno birao koga će na njih pozvati. Šijanu je bilo apsurdno što je "Šime" - kako su ga svi zvali - dvije godine nakon što ga je on predstavio u "Filmskom letku" dobio Grand prix kritike na Festivalu mladog filma u francuskom gradiću Hyèresu blizu Marseillea za svoju filmsku trilogiju koja se sastojala od ostvarenja "Pression", "Gerdy zločesta vještica" i "Što Slavicu očekuje u životu", a nitko iz beogradskih medija to nije zabilježio.Inače, u konkurenciji su bili i filmovi Marguerite Duras, dok se među oduševljenim posjetiteljima nalazio i Alain Robbe-Grillet.

Zahvaljujući Šijanu i Pajkiću, bio sam pozvan na jednu od "Šimetovih" seansi, projekcija je bila u njegovu stanu, koliko se sjećam u nekoj staroj lijepoj zgradi u središtu Beograda, a svaki od filmova doimao se zbog dvostrukih ekspozicija i povremeno jakih kolora vizualno prezasićen, što je bilo potpuno u skladu s bučnom rhytm & blues glazbom koja je dopirala iz obližnjih zvučnika. Činilo mi se da prisustvujem nekakvoj inicijaciji, da sam pripušten u tajnovitu sektu: atmosfera u stanu impresionirala me kao i sami filmovi. Šimunić je bio poklonik rafinirane erotike, djevojaka koje su se oslanjale o ogradu starinskih stepenica i vjerojatno nisu nosile ništa ispod mantila. Kad bi se nešto i vidjelo, bile su to crne rupičaste čarape koje su isticale noge modela (nimalo slučajno da su Šimunićevi radovi bili inspiracija za naslovnicu singlice Vlade Divjana "Neću ništa da znam"), ponekad i crne gaćice, no izrazite golotinje tu nije bilo. Imao je i posebne crne svilene albume u koje je smještao svoje polaroide erotskog naboja, u njima bi se našao i poneki komadić intimnog rublja njegovih modela, a čitav ciklus zvao se "Svilena vremena".

Poslije ga više nisam viđao, no pročitao sam da od 1979. koristi crno-bijelu fotografiju (te nam radove tada nije pokazao), koja rezultira erotskim ciklusima "Tajni život beogradske periferije", "Beograd danju i noću" i "Prljavi snovi", da bi se osamdesetih prebacio na kolor i digitalnu tehnologiju. Svoje je opuse posvećivao Michelangelu Antonioniju, Henriju Matisseu, Alfredu Hitchcocku i Alfredu Stieglitzu, nešto od svega toga možete vidjeti na YouTubeu jer je u međuvremenu ipak postao priznati umjetnik: na filmskom festivalu u Solunu posvetili su mu 2009. poseban program "Eksperimentalni forum", 1996. dobio je Zlatnu medalju FIAP-a (Fédération Internationale de l'art Photographique) u Luxembourgu, zatim nagradu "Branko Vučićević" na 3. festivalu metafilma u Beogradu, a radovi su mu pohranjeni u kolekciji Muzeja savremene umjetnosti, u zbirci novih medija. Naša ga sredina tek treba otkriti, no u svijetu moderne tehnologije to neće biti osobiti problem. Umro je u ponedjeljak u Beogradu, imao je 78 godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. svibanj 2022 06:05