Američki pisac H. P. Lovecraft (1890-1937) za života je bio relativno nepoznati literarni pretendent. No, u desetljećima nakon smrti, Lovecraft se pretvorio u jednog od najutjecajnijih pisaca horora i spekulativne fikcije. Njegove priče pune drevnih kletvi, palih božanstava i kozmičkih intervencija postale su i čitane i popularne, a u posljednje vrijeme i adaptirane.
S Lovecraftom - međutim - postoji problem: bio je, naime, rasist. Postoje deseci primjera iz njegove privatne korespondencije u kojoj pogrdno piše o Židovima, pa čak i Ircima, u poeziji je “niggere” opisivao kao poluljudsku vrstu, a taj ne baš suptilni rasizam znao je curiti i iz njegovih djela, katkad jedva skriven iza fantastičnih zapleta.
Kako - dakle - čitati i voljeti Lovecrafta, a ne voljeti njegov rasizam? Vjerojatno isto onako kako neki Židov (ne) može slušati genijalnog antisemita Wagnera, ili čitati gorljive antisemite Heideggera, Ciorana i T. S. Eliota. Pisci su neki put najgori suputnici svojih djela, a doista dobre knjige mogu imati i često imaju u svojoj srčiki ideološku gnjilež.
Ideološki predznak
Sve se to moralo vjerojatno motati po glavi njujorškom piscu Mattu Ruffu (1965) kad je 2016. objavio svoj postmodernistički horor roman “Lovecraft Country”. Jer, Ruffova knjiga kao da je napisana s nakanom da eksproprira i reciklira poticajne motive iz Lovecraftove fantastične proze, a da im istovremeno obrne ideološki predznak. Koristeći Lovecraftov imaginarij, Ruff je nastojao napisati knjigu koja će istodobno biti i kritičko raščlanjivanje rasizma.
Ruffov literarni pokušaj dobio je i svoje audiovizualno uprizorenje. Ovog vikenda (16. 8.), naime, na HBO-u je premijerno prikazana prva epizoda desetodijelne serije “Lovecraft Country” nastale po Ruffovu romanu. Riječ je o vjerojatno najzvučnijoj premijeri koju angloamerički HBO pušta pred publiku ovog ljeta. Ujedno, riječ je o seriji koja se najizravnije aktivistički vezuje u veliki društveni potres koji se posljednjih mjeseci dogodio s Black Lives Matter pokretom.
Premda je serija osmišljena, koncipirana i snimljena prije slučaja Georgea Floyda, ona se pojavljuje upravo u trenutku kad je tema rasizma središnja. A “Lovecraft Country” je serija koja - ne uvijek uspješno - pokušava biti i didaktična priča o naslijeđu rasizma.
Ratni veteran
“Lovecraft Country” serija je iza koje kao producenti stoje dvojica važnih ljudi novijeg američkog vizualnog pripovijedanja. Prvi je od njih veteran ne samo televizijskog high-concepta J. J. Abrams (“Izgubljeni”), a drugi tvorac političkih horora “Get Out/Bježi!” i “Us/Mi” Jordan Peele. Pod producentskom rukom Peelea i Abramsa seriju je napisala i kreativno vodila - također afroamerička - producentica Misha Green.
Junak serije je Atticus Black (Jonathan Majors), čikaški crnac koji se upravo vratio iz korejskog rata, rata u kojem se, kako veli, “borio za zemlju koja me mrzi”. Black je ratni veteran, atletski čovjek od akcije. Istodobno, on je i kvartovski “nerd”: čovjek s nosom zadubljenim u knjige, ljubitelj znanstvene fantastike. Atticus se vraća u dom svog strica i strine koji su mu najbliži rod. Njegov otac (Michael Kenneth Williams) je pijanac koji ga je zanemarivao, misteriozan čovjek koji s Atticusom ima tek jednu dodirnu točku: knjige.
Tajnovite bilješke
Kad, međutim, otac nestane, Atticus, njegov stric (Courtney B. Vance) i zgodna susjeda Laetitia (Jurnee Smolett-Bell) kreću automobilom u potragu za njim. Po tajnovitim bilješkama na auto-mapi zaključuju da je otac krenuo putem “Lovecraftove zemlje” - okruga povezanih uz tajnovite, fantastične događaje.
U SAD-u 50-ih, međutim, trojcu crnaca nije lako putovati. Većina pumpi i restorana odbija ih služiti, a nasilni, rasistički šerifi čekaju prvu priliku da ih privedu ili linčuju. Trio istraživača upada u kojekakve nevolje, ali ih stalno izbavlja misteriozni posrebreni Rolls Royce. Uskoro se ispostavi da taj auto vozi Christina Bratihwaite (Abbey Lee), porculanski lijepa plavuša, potomkinja bogatog filantropa. Troje putnika ona dovodi u djedov dvorac.
Tajno bratstvo
Tu se počinje odvrtati tipično lovekraftovska priča o tajnom bratstvu. Predak Braithwaite je, naime, bio financijer i osnivač sekte nalik masoneriji. To je bratstvo imalo u posjedu rukopis tzv. Adamovog jezika, kojim su drevni preci imenovali stvari i uspostavili prirodni poredak. Braithwaiteovo bratstvo je oko tog rukopisa razvilo arkanski nauk. Družba se strogo drži nasljeđivanja po rodu i krvi - a upravo to, paradoksalno, povezuje troje crnaca s ovim imućnim, striktno bijelim klubom.
Ako je suditi po prvih pet epizoda koje su recenzenti dobili na uvid, “Lovecraftova zemlja” se od te točke postupno pretvara u nešto nalik križancu “Indiane Jonesa”, “Noći u muzeju” i “Jumanjija”. No, uz taj pustolovni dio pod ruku ide i onaj drugi - političko-didaktički. Velik dio serije počiva na demonstraciji svih oblika poniženja koje su na koži trpjeli crni ljudi u SAD-u 50-ih. Crnci se ne smiju useliti u bijeli kvart. Ako se usele, susjedi ih maltretiraju tako da parkiraju automobile i na sirenu privežu ciglu da neprestance trube. Spaljuju im križeve u dvoru.
Crnkinji je nemoguće dobiti posao u robnoj kući za bolju klijentelu, crni i bijeli imaju čak odvojene knjižnice, a u nekim okruzima crncima je zabranjen boravak nakon sutona. U nekim trenucima, “Lovercraft Country” se pretvara u nešto nalik crnim “Inglourious Basterds”: serija postaje afroamerička osvetnička fantazija u kojoj lijepi, odvažni i atletski građeni junaci namiruju bejzbol palicama rasistički račun.
Paralelizam crnih i bijelih života osobito se razrađuje u jednom od podzapleta kad Laetitijina sestra dobiva serum za mijenu rase. Povremeno se preobražava u bjelkinju i na par sati klizi novom egzistencijom, gdje je slastičari poslužuju sladoledom, a posao može dobiti čim uđe na intervju. I dok serija odrađuje taj rasno-politički ekspoze, junaci tjeraju svoje pustolovne zavrzlame, uvlače se u kriptirane katakombe, bježe iz ukletih dvoraca i ratuju sa šumskim zlopogleđama.
Kako taj spoj funkcionira? Na osnovu pet epizoda koje su recenzenti vidjeli, rekao bih - ne najbolje. Koliko god političko-didaktički dio bio politički pohvalan, on je istodobno i teret, jer je deklamatorski, tezičan i dramski nezanimljiv. Fantastično-avanturistički zaplet kao da je više namijenjen “teen” publici.
Karikaturalnost
Režijski stil je karikaturalan i gotovo komediografski (režiser pilota je - inače jako dobri - francusko-britanski režiser Yann Demange). Osobito je problem što “Lovecraft Country” potpuno zataji kao horor. U seriji ima sva sila demona, prikaza i babaroga, no ni časa stvarne hororske atmosfere ili jeze.
Angloamerička produkcija HBO dugo je bila i još uvijek jest norma za visokokvalitetnu igranu TV 21. stoljeća. No, taj standard kao da polako opada - a “Lovecraft Country” se (bar po prvim epizodama) čini kao novi simptom te kvalitativne krize.