Otok Lopud na nekoliko je dana postao destinacija na kojoj su se okupila velika imena iz svijeta filma i kinematografije, ali i mladi filmaši iz naše regije kako bi jedni od drugih učili i slavili ovu sedmu umjetnost. Među njima bio je i Lucas Dhont (35), simpatičan, talentiran i nagrađivan belgijski redatelj čiji se film prikazivao pod zvijezdama – na velikom platnu ispred Hotela Grand. Posjetitelji su tako mogli uživati u njegovu filmu Blizu, drami koja govori o dječačkom prijateljstvu i krhkosti identiteta.
Dhont je publici sam predstavio svoj film, a kako je priznao, i njemu je ovo prvi put da ga gleda u ovakvu okruženju, na otvorenom. Ovaj je film, kako je ispričao, nastao kao svojevrsna posveta svima koje je volio u tom razdoblju, ali im to možda nije znao pokazati na način na koji bi to htio.
Redatelj je već od svojih ranijih godina u svijetu filma; naime, njegova mama predaje predmet koji se zove moda u umjetničkoj školi, pa je on kao tinejdžer radio kao pomoćnik koreografa na filmskim i televizijskim setovima. Audiovizualnu umjetnost diplomirao je u Belgiji na KASK Conservatoriju. Njegovi kratkometražni filmovi Corps Perdu i L’Infini osvojili su brojne nagrade. Tijekom studija prvenstveno se posvetio igranom filmu, ali je istraživao i mogućnosti dokumentarnog filmskog izraza.
U svojim filmovima, koji imaju duboku intimnu tematiku, najčešće spaja ples, transformaciju i pojam identiteta. Redatelja sam uspjela uhvatiti između njegovih festivalskih obveza za kratak razgovor, a, kako mi govori, premda je prvi put ovdje, već se zaljubio u otok i posebnu energiju koja na njemu vlada.
„Prvi put sam u Hrvatskoj i nisam prije čuo za ovaj filmski festival, ali moj prijatelj Peter Spears, producent filma Call Me by Your Name, rekao mi je kako je Lopud predivno mjesto, puno ljubavi za filmove i kinematografiju. Želio sam doći i sam se uvjeriti u to, pa sam zato ovdje i jako sam sretan. Otok je toliko idiličan, ja sam potpuno opsjednut i vratit ću se svake godine“, započinje Dhont naš razgovor uz more.
Izazov za njegov mali svemir
Pričamo i o njegovim filmovima, osobito prvom dugometražnom pod nazivom Djevojka, koji je osvojio Zlatnu kameru i Queer palmu na 71. Filmskom festivalu u Cannesu, i gotovo jednako uspješnom drugom filmu pod nazivom Blizu. Film Djevojka inspiriran je životnom pričom belgijske transrodne plesačice Nore Monsecour, koju je Dhont upoznao kada je imao 18 godina, dok je ona imala 15. Riječ je o pričama s dubokim intimnim tematikama, a na festivalu je prikazan i njegov najnoviji film Kukavica, kojeg je režirao i napisao zajedno s Angelom Tijssensom. Riječ je o ratnoj drami smještenoj u doba Prvog svjetskog rata.
„Kada sam završio svoj rad na filmu Blizu, želio sam neki zadatak koji će biti izazovan za moj mali svemir. Razmišljao sam o radu na nekom žanrovskom filmu i zapitao sam se koji mi je žanr najmanje drag, i tako sam završio na ratnom filmu. Ova mi je tematika najmanje draga jer većinom takvi filmovi prikazuju muškarce s vrlo limitiranim prostorom za postojanje. Odnosno, njihova se vrijednost u takvim filmovima većinom mjeri time koliki im je kapacitet za uništavanje“, priča Dhont, čija je energija jednaka onoj koja se odražava u filmovima koje je režirao i napisao.
Ponta Lopud spaja mlade autore i mentore na predivnom hrvatskom otoku
Nastavlja te mi govori kako mu je želja bila transformirati taj ratni žanr filma i snimiti nešto što proturječi tom uništavanju.
„Vidio sam crno-bijelu fotografiju muškaraca, odnosno vojnika, koji su bili odjeveni u suknje i izvodili su kazališnu predstavu za svoje suborce. Ta igra društvenih uloga, spola i identiteta izgledala mi je kao da savršeno odgovara tom mom svemiru. Moji filmovi većinom imaju taj neki intiman pristup, dok su ratni filmovi većinom spektakli, i moj najveći izazov bio je spojiti te dvije stvari u jedno. Mislim da smo uspjeli u tome i da se naš DNK, kao tima, može jasno vidjeti u ovom novom filmu“, nastavlja redatelj.
Zona komfora i apokalipsa
U glavnim ulogama, Emmanuel Macchia i Valentin Campagne kao Pierre i Francis, Kukavica prati homoseksualnu ljubavnu priču na belgijskom frontu rovovskog ratovanja tijekom Prvog svjetskog rata. Kako nam priznaje sam redatelj, kada su se dva mlada glumca, kojima su ovo jedne od prvih velikih filmskih uloga, upoznala, nisu bili veliki „fanovi“ jedan drugoga.
„Bili su jako različiti i kao da je jedan plašio drugoga zbog toga što su ekstrovert i introvert. No, Valentin je iz Emmanuela izvlačio ono najbolje i nekako ga je potaknuo da izađe iz svoje zone komfora. Ja sam od početka vjerovao u njihovu povezanost i da će biti dobri jedan za drugoga. Mislim da im je upravo to dalo poticaj i samopouzdanje da istraže odnos koji imaju i na kraju su našli ono što nam je trebalo. Radim s puno mladih, novih glumaca i to je iznimno dobro. Oni prvi put proživljavaju neke događaje i sve to doživljavaju jako intenzivno, što se odražava i na filmskom platnu. To obožavam“, napominje.
Govori nam kako je zajedno s dvojicom glumaca čitao scenarij, ali nakon nekog vremena rekao im je kako ga se ne moraju striktno držati.
„Proveli smo jako puno vremena zajedno i tada sam ih pitao puno o filmu i samom projektu, a odgovore su pronašli glumeći. Nikada ih nisam hranio nekim svojim odgovorima i na taj su način postali moji suradnici koji razumiju zašto njihov lik nešto radi. Nisu bili odvojeni od svojih likova, nego su se stopili s njima“, napominje Dhont.
Lukas Dhont: ‘Želio sam napraviti film o epidemiji usamljenosti koja je povezana s muškosti‘
Prvi se put, kako mi govori, susreo s ovim žanrom filma, no postoje i žanrovi kojih se još nije dotaknuo, a to bi jako volio.
„Jako me zanima filmska tematika kraja svijeta, odnosno apokalipse. Želio bih napraviti takav film, ali na svoj emocionalan i ekspresivan način. Veselim se budućnosti i prilikama koje će mi se možda pružiti da to pretvorim u stvarnost“, priznaje redatelj.
Pronalazak svog glasa
Lopud Film Festival osmišljen je tako da mladi filmaši uče od velikih imena u industriji kako bi pronašli svoje mjesto i svoj glas u ovom svijetu kinematografije, a redatelj nam priča kako je izgledao njegov proces pronalaska sebe.
„Mislim da sam ja osobno prošao jedan dugi put prije nego što sam se usudio upotrijebiti dar i glas koji imam. Kada sam bio manji, odnosno za vrijeme odrastanja, bio sam jako tih. U meni su se kovitlale misli i puno toga se događalo, ali nikada nisam o tome govorio. Onda sam upao u razmišljanje kako da te stvari podijelim s drugima ako se bojim pustiti svoj glas, jer sam jednostavno odrastao u takvoj kulturi i okruženju koji to ne dozvoljavaju. Prolazimo kroz cijeli proces obrazovanja u kojem nas uče matematiku i jezike, ali ne kako razumjeti i govoriti jezik srca te duše. Kada sam otkrio kinematografiju i ljude koji svoj glas izražavaju na filmskom platnu, odlučio sam istražiti tu priliku“, priznaje mi redatelj.
Svoje je mjesto u ovom svijetu pronašao kroz proces u kojem je svoje misli i osjećaje pokušao prevesti u slike i kadrove filma. Bez riječi, ali kroz koreografiju, pokrete i osjećaje.
„Njegovao sam tu novu mogućnost koju sam imao i ona me dovela ovdje gdje sam sad. Onima koji još uvijek traže svoje mjesto savjetujem da pokušaju stvoriti i napisati nešto što nitko drugi nije ili na način na koji netko drugi neće. Ne nužno da stvore nešto što još nije stvoreno, nego da temu obrade na svoj način, jer je svatko od nas jedna posebna i jedinstvena osoba. Nekada pokušavamo zrcaliti rad uspješnih ljudi, ali najbitnije je da ostanemo autentično mi“, govori mi Dhont za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....