Ivo Tijardović je za taj film pisao glazbu, u njemu je glumila velika sportska zvijezda tog doba Miro Mihovilović, a partnerica mu je bila najljepša Splićanka tog vremena Desa Marović. Kratki film o nemogućoj ljubavi siromašnog mladića prema lijepoj djevojci, sniman u Splitu i okolici, bio je predodređen za uspjeh. Ali, dogodilo se suprotno. Film nikad nije krenuo u redovnu kino distribuciju, potonuo je u zaborav, a priče o snimanju postale su tek obiteljske legende u koje mnogi nisu vjerovali.
Ispravljena nepravda
Nepravda će biti ispravljena u ponedjeljak kad će u sklopu Pučiških filmskih večeri, gotovo 75 godina nakon što je snimljen, svečano biti prikazan kratki 27-minutni film “Lied der Adria” (Pjesma Jadrana), koji je u njemačkom Bundesarchivu pronašao Leon Rizmaul iz udruge Kinofon. Riječ je o udruzi koju je osnovao s Danielom Rafaelićem, a čija je specijalnost pretraživanje po filmskim arhivima i potraga za vrijednim naslovima kakav je i “Pjesma Jadrana”, snimana kao “sideprojekt” puno slavnije “Princeze koralja” s Itom Rinom u glavnoj ulozi. Za filmom su Rafaelić i Rizmaul tragali nekoliko godina.
- Znali smo da je paralelno s “Princezom koralja“ dio iste ekipe snimio tzv. kultur-film, kratki igrano-dokumentarni film u kojem glume domaći ljudi. Prvotno nazvan “In Banner Kaiser Diokletians“, dakle “Pod barjakom cara Dioklecijana“, film je na premijeri u Berlinu 1937. dobio nevjerojatnu političku podršku tadašnje vlade Kraljevine Jugoslavije predvođene Milanom Stojadinovićem, kao prvi u nizu zajedničkih filmskih projekata koje su Njemačka i Kraljevina Jugoslavija trebale ostvariti. Zbog jasnih razloga, to se nije dogodilo, a film je ostao tek fusnota u literaturi.
No, prošle godine Leon Rizmaul je tijekom posjeta Berlinu ipak uspio pronaći film te se oduševio viđenim. No, osim šturih podataka o redatelju Hansu Becku-Gadenu, producentu i autoru glazbe, na špici nisu bili navedeni nikakvi drugi podaci. Tko su glumci, koja je njihova priča - to je bila enigma.
Tajanstvena Desa
Slagalica se počela popunjavati krajem prošle godine kada je u splitskoj Kinoteci, na poluzatvorenoj projekciji, prvi put prikazana “Pjesma Jadrana”. - Za vrijeme projekcije jedan gospodin je uzviknuo: ‘Evo mi rodice’ i tako smo otkrili identitet glavne glumice - nastavlja Rizmaul.
Ispostavilo se da je riječ o Desi Marović, udanoj Glavinić. Zahvaljujući rodbini, posebice njezinu sinu koji danas živi u Švedskoj, rekonstruiralo se i kako je dospjela na filmsko platno.
Zaludjela ga ljepota
Desa Marović, naime, tridesetih godina prošlog stoljeća slovila je za jednu od najljepših Splićanki, a slavu joj je donijelo i poziranje u narodnim nošnjama po katalozima i žurnalima. O njezinoj ljepoti dovoljno govori i to da joj je jedan češki glazbenik, nesretno zaljubljeni udvarač Jan Šimanek, zaluđen njezinim izgledom posvetio pjesmu koja je postala hit u njegovoj domovini. Ne čudi, dakle, što je zapela za oko i njemačkim producentima koji su joj ponudili ulogu u filmu.
Desa Marović, inače rođakinja još jedne manekenke - Nuše Marović, ubrzo nakon snimanja filma udala se za vojno lice. U Splitu je provela cijeli život, a umrla je krajem 90-ih. Koliko je poznato, nikad više nije glumila ni u jednom filmu. Ubrzo nakon što se doznalo za nju, Leon Rizmaul je saznao i za identitet drugog glavnog glumca. Radilo se o Miru Mihoviloviću, vaterpolskom vrataru koji je igrao za splitski Jadran (od 1929. do 1941.) te je bio vratar reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. kad je proglašen najboljim čuvarem mreže na svijetu. Sportska zvijezda bila je idealan izbor za glavnog glumca.
Predmet zafrkancije
O sudbini Mihovilovića postoji puno više tragova nego o sudbini njegove filmske partnerice. Nakon aktivnog bavljenja sportom posvetio se znanstvenoj karijeri. Dugi niz godina predavao je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a pamti ga se i kao jednog od pionira propagiranja rekreacije u slobodno vrijeme - što je bila tema na kojoj je i doktorirao te postao poznat i izvan granica naše zemlje.
Do svoje smrti 2009. godine živio je u Zagrebu, gdje je bio počasni predsjednik Društva Splićana u Zagrebu. Ni Mihovilović ni Desa Marović vjerojatno nikad nisu vidjeli kako izgledaju na velikom ekranu. Tu će priliku dobiti tek njihovi potomci.
- Obje obitelji o filmu su znale tek kao o obiteljskoj predaji. Ništa više od toga, tako da je to bio jako dirljiv trenutak. Od glumaca iz filma, koliko nam je zasad poznato, živa je jedino Desina rođakinja, danas 95-godišnjakinja koja je statirala u filmu. Kako sam doznao iz razgovora s rodbinom, ona je dugo godina bila i predmetom zafrkancija jer obitelj baš i nije vjerovala u njezinu glumačku karijeru. Tako da možemo ustvrditi kako je pronalskom filma i ta nepravda ispravljena - uz osmijeh dodaje Leon Rizmaul.
Najbolji film
Iako film nikad nije vidjela, glumačka ekipa, sudeći po reakcijama, bila bi i više nego zadovoljna obavljenim poslom. Rizmaul o tome kaže:
- Stojim pri tome da je riječ o najboljem i najkvalitetnijem filmu snimljenom u ovim krajevima do 1945. godine, a vjerojatno i kasnije. Uz fascinantne kadrove u njemu se, primjerice, može čuti Tijardovićeva jazz obrada napjeva poput “Marjane, Marjane” ili “Jute san se zaljubija”, tako da je i u glazbenom smislu iznimno zanimljiv. Desetak godina prije nastanka “Pjesme Jadrana” Walter Ruttmann snimio je film “Berlin, simfonija velegrada” koji se i dandanas ubraja među pet najboljih dokumentaraca svih vremena. Ovo je splitska verzija te priče, iznimno zanimljiv dokument vremena kroz priču o Splitu i njegovoj okolici tridesetih.
Sudbina Ite Rine
U sklopu Pučiških filmskih večeri bit će prikazan i film “Princeza koralja”, popraćen fotografijama sa snimanja filma te brojnim arhivskim materijalima.
- To nije ni prvi ni zadnji film koji se snimao u predratnoj Dalmaciji, ali je u nekom kolektivnom sjećanju, uz “Winettou”, možda i najpoznatiji. U prvom redu to je zbog uloge Ite Rine, danas zvijezde križaljke, nekoć iznimno popularne glumice koje je ostvarila veliku karijeru u Njemačkoj, tadašnjoj filmskoj meki svijeta. Drugi glumac, pak, bio je Svetislav Ivan Petrović, koji se iznimno angažirao oko snimanja toga filma ne bi li svojoj domovini podario veliku koprodukciju - objašnjava Daniel Rafaelić.
Snimanje melodromatska pustolovne priče smještene na dalmatinske otoke novinari su pratili u stopu.
- Iz sačuvanih dokumenta vezanih uz snimanje filma može se rekonstruirati puno toga: primjerice relacije Berlina i Beograda u osvit rata, način na koje je funkcionirala filmska industrija, odnos prema Dalmaciji, uloga ministra propagande Josepha Goebbelsa. Ono što, iz današnje perspektive izdvaja taj film od drugih eskapističkih filmova tog doba jest njegova izražena socijalna komponenta koja je u to vrijeme bila rijetkost.
U njemačkim kinima film nije najbolje prošao, najvećim dijelom zbog Goebbelsa koji ga je podrugljivao nazvao “Princeza Kozaka“, trivijalnim djelom u kojem je jedino dobra bila uloga Nijemice Hilde Sessak. Film nije bio zabranjen, ali nije dobio ni predikat koji je jamčio veliki broj gledatelja.
Nisu baš uspjele ni iznimno posjećene premijere u tadašnjoj Jugoslaviji. Naime, ovdašnji gledatelji bili su razočarani prikazom naših običaja i nošnji.
- Najbolji filmski kritičar tog doba Ivan Goran Kovačić za njega je napisao da je sramotan film za hrvatsku kulturu, djelo koje je utjelovljenje njemačkog kolonijalnog pristupa te se u svom tekstu pita ‘Dokad ćemo mi trpjeti takav odnos’. Sudeći po izvacima iz novina, film je uspio jedino u Osijeku, ali zbog toga što je u njega tad došla obožavana Ita Rina - dodaje Rafaelić.
To su bili ujedno i posljednji dani blistave karijere velike filmske zvijezde. Presudio joj je Goebbels koji ju je nakon snimanja “Princeze” pozvao na na razgovor u Ministarstvo propagande i poručio joj da za nju više nema mjesta u njemačkoj kinematografiji.