U ljeto 1989., nekoliko mjeseci nakon smrti fotografa Roberta Mapplethorpea, organizirana je putujuća izložba njegovih radova nazvana “Savršeni trenutak” koju je on sam koncipirao.
Sadržavala je portrete bogatih i slavnih (Andy Warhol, Deborah Harry, Donald Sutherland, Brooke Shields i dr.), njegove glasovite fotografije cvijeća, ali i prizore koje bi mnogi glatko nazvali pornografijom: u jednom od njih umjetnik odjeven u kožu slikan je s leđa kako si gura bič u anus. Među izložbenim prostorima trebao je biti The Corcoran Gallery od Arts u Washingtonu, čime se zapravo izazivalo vraga jer je u neposrednoj blizini bio američki kongres. Nije trebalo dugo čekati na reakcije. Senator Jesse Helms kopirao je izrazito nepoćudne eksponate i pokazao ih u kongresu, zagrmjevši: “Samo pogledajte slike”. Nije on bio toliko protiv Mapplethorpea koliko činjenice da država financira umjetnost koja po sudu moralističkih stupova društva to uopće nije. Galerija Corcoran povukla se iz projekta, izložbu je prihvatio neprofitni Washington Project of Arts i zabilježio rekordnu posjećenost. Time još sve nije bilo gotovo, kad je naredne godine “Savršeni trenutak” stigao u Contemporary Arts Center u Cinncinatiju, njegov ravnatelj Dennis Barrie optužen je zbog opscenosti: nakon što je oslobođen, halabuka oko Mapplethorpea je jenjala.
Život s Patti Smith
Već 1998. procijenjeno je da njegova imovina vrijedi 228 milijuna dolara, čemu se još prije tri desetljeća nitko nije nadao: Fotograf je tada živio na rubu gladi sa svojom curom Patti Smith u najmanjoj sobi glasovitog hotela Chelsea u Sohou, ona ga je izdržavala jer je bila zaposlena u knjižari, još nitko nije slutio da će uskoro postati jedna od najglasovitijih glazbenica modernog doba.
Mapplethorpe je rođen 1946. u Floral Parku u njujorškom Queensu, otac mu je bio električni inženjer i amaterski se bavio fotografijom, vrlo konzervativan tip koji je obavezno vješao američku zastavu na pročelje obiteljske kuće, Robert je imao petoro braće i sestara, ali je bio majčin ljubimac. Zahvaljujući njoj ishodio je dozvolu da upiše likovnu umjetnost na bruklinskom Pratt institutu, trebao je studirati grafički dizajn, međutim, nikad ga nije završio, kad je upoznao Patti Smith više ga nije zanimala regularna karijera, svaka vrsta alternative bila mu je puno bliskija. U međuvremenu je otkrio da mu se muškarci sviđaju više od žena, što je nju povrijedilo jer je bila isključena iz najintimnijih sfera njegova života, međutim, ostali su bliski sve do 1980., kada se ona odselila iz New Yorka. O fotografiji nije imao pojma, najprije je pravio vrlo estetizirane kolaže iz gay magazina, mnoge od njih bi krao u dućanima, da bi se zatim prebacio na polaroide, što se smatralo krajnje efemernim: nitko to nije držao umjetnošću.
Njegov prvi stalni ljubavnik i model David Croland upoznao ga je bogatim kustosom Samom Wagstaffom, rekao je “svidjet ćete se jedan drugome” i tako je i bilo. Wagstaff mu je kupio prvi profesionalni aparat Hasselblad, ali i studio u ulici Bond na Manhattanu: poslije ga je koristio kao tamnu komoru kada se preselio u puno prostraniji apartman.
Poprište grijeha
New York 70-ih je bio nevjerojatno dinamičan i izazovan, Mapplethorpe se družio kako s plemstvom tako i umjetnicima najrazličitijih usmjerenja. Seksualno je bio nezasitan, omiljeno mjesto bio mu je klub The Mine Shaft koji je gradonačelnik Ed Koch (bez obzira na govorkanja da je i sam gay) proglasio glavnim poprištem grijeha: tamo je na dva kata svatko vodio seks sa svakim, krajnje anonimno i usputno, što je itekako utjecalo na njegove fotografije u kojima je pokušavao dočarati mistiku muškog tijela. Pornografija? Možda, no njegovi radovi odlikovali su se fascinantnim kompozicijama i nijansiranim korištenjem svjetla. Unatoč tome što nikad nije studirao fotografiju, bio je kao stvoren za taj poziv.
Kako nije bilo galerije koja bi izlagala takve fotografije, dovodio je znance u svoj studio i pokazivao im što je napravio. Zapravo, javnost ga je znala samo po crno-bijelom portretu Patti Smith napravljenom za njezin debitantski album “Horses”, druge narudžbe te vrste nije prihvaćao. Potkraj desetljeća prebacio se isključivo na tamnopute modele, omiljeni mu je bio Milton Moore, koji je pozirao za fotografiju “Muškarac u odjelu od poliestera”, sve je na njoj bilo okej osim činjenice da naočitom tipu iz šlica viri poveliki penis. Bila je to prva njegova fotografija koja je postigla visoku cijenu, kupio ju je arhitekt Peter Marino za 390.00 tisuća dolara. Za njega je penis predstavljao isto što i latice cvijeća, posvećivao im je jednaku pažnju, ali su ove potonje bar mogle na prestižne izložbe, dok su se erotske puno teže probijale do javnosti. Tek da prkosi predrasudama, svoju prvu knjigu fotografija objavio je o bilderici Lisi Lyon.
Iako su obojica neprestano mijenjali partnere, ostao je vezan uz Sama Wagstaffa koji je 1987. umro od AIDS-a, a za dvije godine slično je završio i Mapplethorpe, u trenutku kad je bio na vrhuncu karijere i kada su mu se fotografije najbolje prodavale.
HBO je naručio o njemu biografski dokumentarac i za redatelje angažirao Fentona Baileya i Randyja Barbata, koje je proslavio odličan dokumentarac “U dubokom grlu”, ali i televizijski show “RuPaul Drag Race” s poznatim transvestitom RuPaulom kao glavnom zvijezdom. Snimanje je trajalo pune dvije godine, mnogi su odbili govoriti o Mapplethorpeu (između ostalih i Patti Smith), ali drugima to nije smetalo, kako njegovim bivšim ljubavnicima - među kojim je i osnivač gay magazina “Drummer“ Jack Fritcher, inače profesionalni egzorcist - tako i medijskim celebrityjima kao što su urednik Warholovog magazina Interview Bob Colacello ili Brooke Shields. Posebno su zanimljive ispovijedi kustosa koji na fakultetu nisu mogli ni sanjati da će se jednom baviti restauracijom fotografija koje uključuju “fistfucking”.
“Mapplethorpe: Pogledajte slike” (naslov se referira na već spomenuti bojni poklič senatora Jessea Helmsa) nije dokumentarac koji svom subjektu podiže spomenik.
Odlične kritike za film
Njegov brat Edward Mappelthorpe priča kako ga je Robert natjerao da promijeni prezime (uzeo je djevojačko prezime majke Maxey) kad je i sam postao fotograf: jedan Mappelthorpe - grubo mu je rekao - dovoljan je na umjetničkoj sceni. Kako su njegovi radovi postizali sve više cijene, pitao je da li je jednako tražen kao i Andy Warhol. Ni približno, objasnio mu je jedan galerist, što ga je beskrajno oneraspoložilo. I sam redatelj Barbato priznaje da ga je jedan dan smatrao “pakosnim narcisom”, a drugog dana bi mu se divio: “Za njega S/M nije značio sadomazohizam nego seks i magiju.”
Film je prvo prikazan na ovogodišnjem festivalu u Sundanceu, gdje je dobio odlične kritike, poslije je zapaženo prikazan na Berlinaleu, a u nas ćemo ga prvi put 17. rujna u sklopu međunarodnog festivala fotografije Organ vida u zagrebačkom Dokukinu KIC. Na otvorenje će teško biti ući, no srećom slijedi još dostatan broj projekcija.