Matere su im upropastile budućnost. A sad su one u situaciji da to mogu napraviti svojoj djeci

Godine 1999. u Cannesu je premijerno prikazan film "Rosetta" tada nepoznate belgijske braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea. Bavio se valonskom tinejdžericom kojoj je djetinjstvo pokvarila disfunkcionalna mater alkoholičarka. Naslovna se junakinja filma stoga pokušava izbaviti s dna.

Braća iz Liegea te su se 1999. u Cannesu vinula iz anonimnosti i osvojila Zlatnu palmu. "Rosetta" nije samo katapultirala njihove karijere. Ona je uvelike promijenila vladajući umjetnički filmski ukus. Ako su dotad festivali voljeli pustopašnu, samosvjesnu postmodernu, s Dardenneovima se europski film okrenuo garažnom, sirovom minimalizmu. Diljem Europe počeli su se snimati jednostavni socijalni filmovi s nepriređenim lokacijama, vrludavo pokretnom kamerom, socijalnom potkom, jakim karakterima i čvrsta tri čina.

Dardennei se nisu promijenili. Nastavili su poput orijentalnih papučara raditi iste filmove s istom poetikom koje su i dalje snimali u istom kolopletu desetak bezličnih ulica u Seraingu, u predgrađu Liegea. Ali ako se oni nisu mijenjali, kontekst jest. U sljedećih četvrt stoljeća taj je sirovi minimalizam u europskom filmu toliko učestao da je postao zamorno inflatoran. U jednoj fazi svaki je drugi hrvatski film izgledao kao imitacija Dardennea. Nakon 2014. ušli su u fazu kad su im filmovi bili, pa ajmo to uljudno sročiti, ipak nešto manje dobri.

To je trenutak u kojem su, 27 godina nakon "Rosette", Dardennei snimili film o nekim ovodobnim Rosettama. Taj se film zove "Mlade majke" i bavi kćerima kojima su (baš kao Rosetti) matere upropastile budućnost. A one su sad u situaciji da to mogu napraviti svojoj djeci.

Film "Jeunes meres" događa se u centru za majku i dijete grada Liegea. Junakinje filma su tinejdžerice ili mlade punoljetnice koje su trudne, nemaju uvjete da podižu dijete, pa ih socijala smješta u internat gdje bi uz asistenciju trebale roditi i skrbiti o bebi. Tek im tada, kad rode, slijedi teška odluka: hoće li bebu pokušati podizati ili dati udomiteljima, vjerojatno zauvijek. Mame iz "Jeunes meres" pritom i same u pravilu imaju traumatičnu povijest s vlastitim majkama. Jednu (Verbeek) majka je kao bebu iskrcala u domu i izbjegava je vidjeti. Drugoj (Houben) majka želi opet ući u život i postati dobra baka, ali kći bivšoj ispičuturi ne vjeruje, ne želi ponavljati krug prokletstva, pa na bakin očaj njezina unuka kani dati udomiteljima. Treća (Hilmi) nije zainteresirana za bebu, ali jest za oca djeteta, tinejdžera koji joj izmigolji. Pogreške koje ste napravili jednom teško se ispravljaju i vraćaju godinama s kamatom. Greške jednog naraštaja štafetno se prenose na drugi kao zarazni, transgeneracijski usud. Klasa u "Jeune meres" nije politološka apstrakcija. To je nešto što nosite kao madež na licu ili invaliditet.

Dardenneovi su i u "Mladim majkama" opet Dardenneovi. Dok gledate film, imate (pogrešan) dojam kao da se sam napravio. Kamera nenametljivo prati uvijek izvrsne (i uvijek svježe nove) glumce/glumice. Nema tu mnogo autorskog komentara, stilističke bravure. Film je sirovo ogoljen na glumce, situacije, dijalog i emociju. Pruža vam majušni okrajak socijalnog mikrokozmosa o kojem jednom kad film završi imate dojam da znate sve. Ako se s vremenom dogodilo da su Dardenneovi postali zamorni, to je dijelom i zbog desetina njihovih imitatora (među kojima su i hrvatski). Ali, kad snime svoj dobar film, taj vas opet potrese baš kao i 1999. godine. Potrest će vas i "Jeune meres".

MLADE MAJKE (Jeunes meres, Belgija 2025.), režija: Jean-Pierre i Luc Dardenne, uloge: Babette Verbeek, Elsa Houben, Samia Hilmi, kina

Ocjena: 4 i pol