Odakle moje zanimanje za egiptologiju? Pa, još sam u školi čitao povijesne romane H. Ridera Haggarda kao što su 'Rudnici kralja Solomona', 'Kleopatra' i 'Ona'. To je upravo šezdesetih godina prevedeno, što me oduševilo. Osim toga, prvi film koji sam vidio na televiziji kao dječak bila je 'Zemlja faraona' Howarda Hawksa i to me odredilo da krenem tim putem." Tako objašnjava Daniel Rafaelić svoju fascinaciju starim Egiptom koja je dovela do lijepe počasti, pozvala ga je Salima Ikram s Američkog sveučilišta u Kairu, vjerojatno najpoznatija suvremena egiptologinja, da sudjeluje u zborniku "Povijest svjetske egiptologije" u izdanju Cambridge University Pressa koji su uredili ona, Andrew Bednarski sa Sveučilišta u Cambridgeu i Aidan Dodson sa Sveučilišta u Bristolu. Rafaelić je u toj knjizi napisao poglavlje o starom Egiptu i filmu, koje tematski započinje razdobljem nijemog filma i završava modernim holivudskim produkcijama kao što je "Mumija" s Tomom Cruiseom.
"Inače, ja sam studirao povijest i slušao predmete na arheologiji te diplomirao na egipatskoj temi kod dr. Petra Selema, koji je bio egiptolog. Upisao sam zatim magisterij pa doktorat, a od 2012. studiram egiptologiju na Sveučilištu u Manchesteru. U međuvremenu sam surađivao s Egipatskim muzejom u Berlinu, na Sveučilištu u Vancouveru bio sam gost predavač na katedri za egiptologiju, a jako mi je pomoglo što sam postao stalni gost filmskog festivala u Kairu. Ujutro bih gledao filmove, a popodne obilazio arheološke muzeje i, naravno, redovito bih išao u njihov filmski institut, gdje je bilo upravo fantastičnih knjiga o povijesti egipatske kinematografije. Sve sam to iskoristio u ovom tekstu o starom Egiptu i filmu". Jesu li te knjige bile na engleskom? "Ma kakvi, na arapskom, ali otprilike sam znao što me zanima i dao da mi to prevedu. Kad bih shvatio o kojim se filmovima radi, upisivao sam naslove na arapskom u njihove pretraživače i tako pogledao ostvarenja koja ne bih mogao vidjeti ni u jednoj drugoj prilici."
Mapa egzotičnih mjesta
Najviše što vas iznenadi u Rafaelićevu tekstu jest činjenica da su snimatelji braće Lumière vrlo brzo stavili Egipat na mapu egzotičnih mjesta koja bi mogla zainteresirati svjetsku publiku, a istodobno su njihovi dokumentarci pripomogli kinofikaciji te zemlje. Naime, domaći gledatelji, većinom nepismeni, nisu marili za ono malo međunaslova umetnutih u te kratke filmove, slike su ih tako impresionirale da su ta prva kina bila neprestano puna. Naravno, kad su prikazivala materijale snimljene u Egiptu. Prvaci francuske, talijanske i njemačke kinematografije natjecali su se tko će snimiti više filmova s egipatskom tematikom.
Vrlo brzo se ispostavilo da je najpopularniji lik bila Kleopatra, koju je 1917., u vlastitoj produkciji, igrala i Theda Bara, prvi vamp svjetskog filma (kopija se danas smatra izgubljenom). Nakon što se zasitio komedija, Ernst Lubitsch zainteresirao se za faraone i njihove grobnice, pa je tako prvo nastao vrlo popularni film "Oči mumije Ma" (1920.), koji je proslavio Polu Negri, a ubrzo zatim i "Faraonova žena" (1921.), zasigurno najskuplji film tog razdoblja, kojem je pomoglo to što je u Njemačkoj bjesnila inflacija pa se jeftino moglo dobiti ne samo statiste, nego i graditi skupe egipatske palače usred Njemačke. Film je, nažalost, u mnogim zemljama bio žestoko cenzuriran, bit će da se Lubitsch nije suzdržavao u erotskim prizorima, a gotovo integralna kopija restaurirana je tek 2010. U studenome 1922. otkrivena je Tutankamonova grobnica, događaj koji je dobio golem publicitet i podjario zanimanje za sve što je imalo veze s drevnim Egiptom.
Među onima koji su nastojali iskoristiti kurentnu temu bio je i Cecil B. DeMille, 1923. je nastala prva verzija njegovih "Deset zapovijedi". No, koliko god je publika obožavala takve filmove, Hollywood nije imao novca za snimanje na originalnim lokacijama, pa je stari Egipat dočaran u kalifornijskoj pustinji. DeMille je kasnije postao kralj holivudskog spektakla, ali je tada imao ozbiljnog konkurenta u mađarskom emigrantu Michaelu Curtizu, koji je u to vrijeme snimio austrijsko-britansku koprodukciji "Mjesec Izraela" (ili "Kraljicu robova", kako su ga prozvali u mnogim zemljama). U predgrađu Beča niknula je kopija egipatskog Tanisa, a pred kamerom se kretalo pet tisuća statista. Bio je to dotad najskuplji austrijski film. Pretpostavka da će priče o starom Egiptu iščeznuti pred pojavom nove senzacije, zvučnog filma, bile su pogrešne. Najprije je kompanija Universal, izbjegavši stečaj usmjeravanjem na horor filmove, snimila veliki hit "Mumiju", koju je režirao Karl Freund, direktor fotografije u njemačkim klasicima "Metropolis" i "Berlin, simfonija velegrada". U njoj je glavnu ulogu igrao Boris Karloff, proslavljen "Frankensteinom", a uslijedili su nastavci koji su se radili sve do sredine četrdesetih.
Ni Cecil B. DeMille nije mirovao, njegova zvijezda Claudette Colbert bila je kao stvorena za naslovnu ulogu u "Kleopatri" (1934.), srećom produciranoj u razdoblju dok Haysov kodeks još nije uzeo maha. Već na samom početku mogli ste vidjeti golišavu starletu, osvijetljenu tako da ne uznemiruje javno ćudoređe. Međutim, Kleopatrine kupke nisu bile tako provokativne kao što je bilo isprva planirano, ali su još uvijek izazivale zgražanje među holivudskim konzervativcima. Marka Antonija glumio je Henry Wilcoxon, inače DeMilleov bliski prijatelj.
Tridesetih se najzanimljiviji filmovi o Egiptu nisu snimali u Americi, nego u Njemačkoj. Nije bilo lako pomiriti tradicionalnu njemačku sklonost prema starom istoku s nacističkom ideologijom, pa je smišljena teorija po kojoj su faraoni, zapravo čisti arijci, izgubili svoju bezgrešnost miješanjem s nižim rasama. Nordijska rasa im je u tom pogledu bila superiorna, što su nastojali dokazati brbljavim filmom "Germani protiv faraona", koji je trebao imati premijeru 1939., no nevolja je bila što je u to vrijeme ministar propagande Joseph Goebbels posjetio Egipat i bio vidno impresioniran zemljom koja će mu uskoro trebati kao saveznik u 2. svjetskom ratu. "Germani protiv faraona" ipak su dočekali premijeru godinu dana kasnije, ali su brzo zaboravljeni, pogotovo nakon što je "Mein Kampf" preveden na arapski.
Razdoblje Technicolora i CinemaScopea u prvoj polovici pedesetih dalo je novi poticaj egiptomaniji, ali u Hollywoodu, koji je bio najspremniji da dočara sve čari bogate kulture na Nilu. MGM je pripremao "Dolinu kraljeva", Warner Bros "Zemlju faraona", a 20th Century Fox "Egipćanina", ekranizaciju romana Mike Waltarija, koji se u to doba smatrao najpopularnijom knjigom na svijetu. Invazija filmova o starom Egiptu zaprepastila je i američke medije, pa je magazin Look napravio poseban specijal posvećen tom fenomenu. Sva tri filma prošla su odlično, no najzanimljiviji je bio "Egipćanin", donekle i stoga što ga je režirao Michael Curtiz, iskusan u toj temi još od "Mjeseca Izraela", a i delikatna tema monoteizma elaborirana je na krajnje ozbiljan način. Cecil B. DeMille iskoristio je nove mogućnosti medija i snimio novu verziju "Deset zapovijedi" (1956.) u dva dijela, s gomilom statista i impresivnim scenama, a jedina slabost bio je prizor razdvajanja Crvenog mora, budući da se tako nešto nije moglo dočarati tadašnjom razinom specijalnih efekata. Usporedite tu scenu sa spektaklom Ridleyja Scotta "Egzodus: Bogovi i kraljevi" pa će vam biti jasno kako su kompjutorski generirane slike (tzv. CGI) iz temelja promijenile Hollywood.
Pravi adut za Božić
Pravu senzaciju predstavljala je ipak Foxova "Kleopatra", ovaj put s Elizabeth Taylor u naslovnoj ulozi, prvom glumicom koja je uspjela izboriti honorar od milijun dolara. Za redatelja je isprva odabran veteran Rouben Mamoulian, snimanje je trebalo započeti na prijelazu 50-ih u 60-te, ali se stalno nešto odgađalo. Odabran je i novi redatelj, Joseph L. Mankiewicz, glavna glumica je skoro umrla zbog problema s grlom, a kad se set preselio u Italiju, šefovi Foxa imali su još manje kontrole nad produkcijom. Zbog nagomilanih troškova "Kleopatra" je postala najskuplji film svih vremena. Troškove nije uspjela vratiti distribucijom u kinima, ali su kasnije pomogli televizija, VHS, laser-disc i DVD. Po nekim procjenama, ostvaren je čak i izvjestan profit. U Hrvatskoj je u to doba snimljen jedan puno skromniji prilog pričama o starom Egiptu.
Zagrebački Dubrava film nudio je usluge talijanskim producentima koji su hrlili na naše lokacije jer je tu sve bilo jeftinije nego u njihovoj domovini, a još je bolje bilo što su plaćali čekovima bez pokrića. Film o kojem je riječ zvao se "Maciste u Dolini kraljeva", snimljen je 1960., naslovni junak je snagator u čijem je stvaranju sudjelovao i pjesnik Gabriele D'Annunzio (film "Cabiria" iz 1915. pretvorio ga je u legendu), a u ovom filmu našao se u starom Egiptu, ali i u smrtnoj pogibelji. Glumio ga je Amerikanac Mark Forest, po fotografijama sačuvanim u Jadran filmu, nasljedniku Dubrava filma, kulise starog Egipta ne izgledaju loše.
Film baš ne impresionira produkcijom, kao ni većina ostvarenja koja su tih godina snimljena na ovim prostorima, no nije loše znati da smo i mi dali svoj doprinos egiptomaniji, iako na pomalo posredan način. Štošta o starom Egiptu i filmu doznat ćete u Rafaelićevu prilogu "Povijesti svjetske egiptologije", no pravi adut on čuva za Božić, kada bi se u knjižarama trebalo pojaviti izdanje od 600 stranica "U sjeni piramida: Stari Egipat na filmu", u kojem je tema puno bogatije elaborirana. Ipak, i ovo je izvrstan uvod nakon kojeg će vam veza starog Egipta i filma biti pojašnjena na način na koji to nitko dosad nije napravio.