U prvim kadrovima filma “Oficir s ružom” junakinja Matilda Ivančić ( Ksenija Pajić ), naočita Zagrepčanka solidnog građanskog pedigrea, prolazi parkom u blizini Glavnog kolodvora i ravnodušno promatra partizansko kolo koje izvode pobjednici netom završenog rata. Iste večeri na vrata joj zakucaju predstavnici nove vlasti i zahtijevaju da se pojavi na ročenju koje će odlučiti o njezinoj sudbini. Koliko je to nepouzdana procedura uvjerit će se u samo nekoliko minuta: naočiti poručnik Petar Horvat ( Žarko Laušević ) obavijestit će je da je osuđena na šest mjeseci prisilnog rada i da joj je konfiscirana imovina zato što je njezin suprug, inženjer, napustio Zagreb s njemačkim trupama i stoga što su u NDH u svom domu ugošćivali njemačkog časnika, muževog prijatelja. Matilda nije raspoložena braniti se i rezignirano prima presudu. Ubrzo zatim, posjeti je isti oficir koji ju je osudio na progonstvo i izgon iz stana, ali ovaj put da bi joj se izvinuo: ustanovio se da je pokojni Neven Ivančić surađivao s ilegalnim pokretom i da je zbog toga i stradao, jer ga je Gestapo poveo sa sobom pri povlačenju iz Zagreba. Nudi joj pomoć, međutim, ona to odbija.
Klasni neprijatelj
Petar Horvat - zagrebački radnik i ilegalac koji je nedugo nakon proglašenja NDH prebjegao u partizane - nije samo tako nestao iz njezina života. U Matildin je stan smjestio na privremeni boravak svoju ljubavnicu, partizanku Ljiljanu Matić ( Dragana Mrkić). Otmjena dama nije oduševljena što je dobila prisilnu podstanarku, ali je zaintrigirana njezinom prostodušnošću i nedostatkom bilo kakvog “šlifa”. Postupno postaje očito da Petar navraća u taj stan ne zbog Ljiljane nego zato što je očaran Matildom. Kada djevojka dobije zadatak daleko od Zagreba, Matilda i mladi oficir započinju ljubavnu vezu, unatoč tome što joj je Ljiljana povjerila da očekuje Petrovo dijete. Ta veza ne sluti na dobro. “Hoćeš mene i Partiju? To ne i ide skupa!”, upozorava Matilda svoga dragana, a ubrzo ga na to podsjeti i prijatelj i pretpostavljeni Mate Mrkić ( Vicko Ruić): po njegovu sudu, nema ništa loše u tome da ti klasni neprijatelj postane ljubavnica, ali planirati vjenčanje - čista je ludost.
To je otprilike zaplet filma “Oficir s ružom” Dejana Šorka koji je premijerno prikazan na pulskom festivalu 1987. Te je godine trijumfirao je horor-triler Gorana Markovića “Već viđeno”, no Šorkovo je ostvarenje osvojilo ne mali broj priznanja, ponajprije Zlatnu arenu za najbolji scenarij (Dejan Šorak) i za najbolju mušku ulogu (Žarko Laušević). U kinima je to bio najgledaniji film s tog festivala, vidjelo ga je nešto manje od pola milijuna gledatelja, a odlično se prodavao i u čitavom svijetu: igrao je kako u Argentini, tako i u Japanu, a u Indiji je dobio certifikat posebno kvalitetnog ostvarenja, koji ga je čuvao od udara cenzure u zemlji u kojoj nije bila dozvoljena ni benigna erotika, Ksenija Pajić i Dragana Mrkić nesmetano su sablažnjavale puritance i očarale poklonike ženskih draži.
Glamurozna građanka
Odjek filma ne čudi jer su njegove dramske pretpostavke svima bile razumljive: znalo se kako je završio 2. svjetski rat, što se događalo između pobjednika i poraženih, no odabrati njihove reprezentante za protagoniste ljubavne priče, to je moglo funkcionirati kako u Sovjetskom Savezu tako i u Australiji.
Je li film snimljen po istinitoj priči? Redatelj i scenarist otkriva da mu je njegova višegodišnja suradnica i pomoćnica režije Branka Turkalj pripovijedala o brojnim zgodama zagrebačkim dama koje su u poratnom razdoblju bile u vezi s partizanskim oficirima, no priča koju je koncipirao potpuno je originalna.
Zanimljivo je da je sve troje glavnih glumaca predstavljali “friška” lica u kontekstu tadašnje jugoslavenske kinematografije. Dragana Mrkić bila je debitantica, Žarko Laušević je već duže nastupao i tek ga je popularizirala serija “Sivi dom”, snimljena godinu dana ranije, no najveće je otkriće bila Ksenija Pajić. Ona je obasuta pohvalama za svoj prvi filmski nastup, epizodnu ulogu ekstrovertne provincijalke u socijalnoj melodrami Rajka Grlića “Za sreću je potrebno troje”, no u “Oficiru s ružom” potpuno je promijenila imidž: postala je rafinirana, glamurozna građanka zbog koje je partizanski oficir spreman riskirati karijeru.
Hrvatska kinematografija mogla se pohvaliti malim brojem ovako čistih ljubavnih melodrama: kao jedini relevantni prethodnik izdvaja se film “Samo ljudi” Branka Bauera. Kao da je u našoj sredini bila sramota praviti filmove zbog kojih po izlasku iz kina morate skrivati suze.