Kad sam prvi put bila u Berlinu, još krajem prošlog stoljeća, bila sam prilično uzbuđena kada sam se našla na kolodvoru Zoo, željezničkoj postaji koja je u globalni imaginarij bila zapisana kao mitsko mjesto događanja potresne narkomanske priče iz polovice 1970-ih, čiji su protagonisti bili berlinski tinejdžeri koji su se prostituirali za šut heroina.
Dvadesetak godina nakon što je knjiga novinara Sterna o djevojčici Christiane F. postala globalni bestseler - objavljena je 1978., kod nas prevedena 1983., a istoimeni film je snimljen 1981. godine - na berlinskom se kolodvoru još mogla vidjeti skupina narkomana, tada već pod snažnim utjecajem dominantne berlinske techno scene.
"Mi djeca s kolodvora Zoo" - i knjiga i kasnije film Ulija Edela, ostavili su snažan pečat u psihi većine tinejdžera toga doba - bili smo istovremeno i fascinirani i prestrašeni načinom na koji su živjeli naši vršnjaci u dalekom Berlinu. Gropiusstadt u kojem je živjela Christiane F. posve je nalikovao na moj Novi Zagreb, slušale smo istu glazbu, Davida Bowieja, a čak je i u mojoj osnovnoj školi bilo "osmaša" koji su eksperimentirali s onim najopasnijim.
Kada je Christianina prijateljica Babsi 1977. godine završila na naslovnici njemačkih novina kao najmlađa žrtva heroina, imala je tek 14 godina. Dječaci iz njihova društva - Detlef i Alex - bili su tek neznatno stariji. Prošlog ljeta svoju sam 14-godišnjakinju jedva nagovorila da pročita knjigu koja je meni bila toliko dojmljiva kada sam bila njezinih godina. Ali, sasvim je sigurno neću nagovarati da pogleda seriju "Mi djeca s kolodvora Zoo", koju upravo možete početi pratiti na HBO-u.
Osmodijelna serija na njemačkom jeziku nastala je u produkciji Constantin Televisiona i Amazon Prime Videa i navodno je bila među najvrućom robom na televizijskim sajmovima krajem prošle godine. Snimana je u Pragu, gdje je izgrađen set kluba Sound - gdje se događa najvažniji dio radnje - a snimanje je završeno neposredno prije izbijanja pandemije covida-19. Da mi je bilo prisustvovati tim produkcijskim sastancima kada su ovi televizijski kreativci kultnu narkomansku priču iz 1970-ih zamatali u paket primjeren današnjim mladim generacijama!?
Priča se tako sada događa u nekom posve neodređenom dobu; nema mobitela, no Sound je pretvoren u techno klub kojim stoluje šminkerski DJ. Klinci se i dalje furaju na Davida Bowieja, no glazba je uglavnom suvremena, prilično dobra, i potpisuje je Robot Koch, njemački producent elektroničke glazbe. No, najgora od svega je ta beskrajna stilizacija - kako interijera tako i odjeće svih koji se pojavljuju u seriji. Svi su odjeveni fenomenalno, toliko dobro da vam pozornost u važnim scenama odvraćaju fantastične, za broj veće štikle majke jedne od junakinja, a ne emotivna drama koja se zbiva među njima.
I originalnoj knjizi i filmu je zamjerano romantiziranje narkomanskog miljea - u ovoj se seriji otišlo još korak dalje; kad se klinci drogiraju, oni lete, sretni leže u snijegu, a kada se djevojčice počnu prostituirati, to rade s osmijehom na licu, šepureći se odjevene u stilu glam rocka, neviđeno cool.
U glavnoj ulozi gledamo 22-godišnju glumicu Janu McKinnon koja je lijepa, slatka, mršava i koja ni u najgorem trenutku apstinencijske krize ne izgleda loše. I djeca neprestano puše; dim cigarete koji leprša preko njihovih lica pokazuje najbolje koliko su drogirani. A tajni klubovi gdje se seksualno iskorištavaju maloljetnici izgledaju kao da su iz Kubrickova filma "Oči širom zatvorene".
Glavna producentica serije Sophie von Uslar rekla je da su u seriji htjeli izbjeći moralizatorski ton Edelova filma. Koji je, podsjetimo, doživio globalni uspjeh jer je u filmu angažirao djecu glumce i vjerno prikazao narkomanski milje tog doba. Čini mi se nevjerojatno da danas netko snima seriju o tinejdžerima narkomanima na visokostiliziran način. Bez nepotrebnog uljepšavanja, molim.