Kad sam dolazio u Beograd, a ti su se dolasci s godinama prorijedili, najprije zbog ratnih i poratnih antagonizama, a onda zbog pandemije Covida-19, obavezno sam se viđao s Milanom Vlajčićem. Živio je u ulici Kornelija Stankovića broj 23 na Vračaru, uz Savski Venac, Voždovac, Sari Grad i Dedinje jedan od najvažnijih i najpoznatijih dijelova grada. Kao neki studenti ili novopridošlice, cijele smo bogovetne dane obilazili kavane, okupirali kina i kazališta, a njegova supruga Duška Maksimović čekala je poslije svega da joj Milan u gluhim noćnim urama podnese izvještaj. Tako je to trajalo godinama.
Milan se obavještavao o svemu, ne samo o onom što se ticalo njegove struke, njegovih književnih, filmskih i drugih interesa, a Duška je...