"Samo da sklopim oči i osjetim ljepotu oko sebe. I uhvatim zrak na nebu punom zvijezda. Udahni, izdahni. To je sve", bile su riječi Mire Furlan koje su preplavile Twitter nakon vijesti o odlasku velike glumice, koja je preminula 20. siječnja u 66. godini.
Posredstvom te društvene mreže od nje se opraštaju njeni obožavatelji diljem svijeta koji su je pratili u TV seriji "Babylon 5".
Moje je srce danas teško, piše grupa fanova serije dodajući: “Bila je dio jedne od najboljih serija ikad, njeno srce i duša. Zbogom velikom talentu.”
Autor znanstveno-fantastične serije Michael Straczynski oprostio se od nje riječima: “Ovo je noć velike tuge, jer je naša prijateljica pošla putem gdje je ne možemo doseći. Ali kao i kod svih stvari, vremenom ćemo je sustići i vjerujem da će imati mnogo priča i mnogo novih uloga za podijeliti sa svemirom”.
Glumica iznimnog talenta Mira Furlan od kraja 1980-ih pretežno je radila u Beogradu, a 1991. odlazi u SAD, gdje nastupa u kazalištu The Hudson Guild Theatre u Los Angelesu, a od 1996. i na televiziji – snima TV film "My Antonia", te TV seriju "Babylon 5", a zatim i seriju "Izgubljeni". Bila je članica The Actors Studia.
Emigriranje "preko bare" u dobi od 36 godina – iako je prije toga imala zavidnu karijeru u HNK Zagreb gdje je igrala redom glavne uloge u predstavama i bila jedna od najzaposlenijih glumica – bio je spas od nacionalističkog ludila koji se početkom devedesetih raširio ovim prostorima, te žestokog medijskog linča kojem je izložena nakon što je u "Globusu" Denisa Kuljiša pisano o njenom "problematičnom domoljublju" i vezi, a kasnije i braku sa srpskim filmskim i kazališnim redateljem Goranom Gajićem s kojim ima sina.
Dobila je otkaz u svojoj matičnoj kući, a za stan u Zagrebu koji je naslijedila od bake borila se u sudskom procesu koji je trajao punih 17 godina.
Na hrvatsku pozornicu vratila se 2002. igrajući Medeju u Šerbedžijinom Teatru Ulysses na Brijunima, no i tada uz stalne "pritiske, strahove i političke kalkulacije" kako je rekla u jednom intervjuu, a od svojih bivših kolega nije dočekala ispriku, niti podršku za sve strahote koje je preživjela.
U jednom od rijetkih intervjua koje je davala, 2012. godine za Pescanik.net je kazala:
- Da me slučajno netko iz kazališta u kojem sam provela 13 godina, "noseći repertoar“ – kažem to s ironičnim odmakom – pozove da tamo nešto radim, ili da pokuša uspostaviti bilo kakav kontakt nakon ovih 20 godina, bilo bi to iz njihove perspektive, pretpostavljam, priznanje vlastite pogreške.
A to se nikako ne smije dopustiti jer bi to narušilo priču koju su oni izabrali pričati, priču o opravdanosti rata, o nacionalnom zajedništvu u koju se ja, eto, nisam uklopila, priču o svom herojstvu i mojoj krivnji. Iako su to kazalište ovih godina vodili neki od mojih vrlo bliskih kolega, nitko, ali baš nitko nije ni pokušao sa mnom uspostaviti kontakt. Meni je to, naravno, tužno, ali zapravo razumijem. Priča, naime, mora ostati neokrnjena. Svaki kontakt sa mnom bi je narušio.
Bila je poznata kao kozmopolit i osoba koja prezire svaku vrstu podjela i nacionalizma, piše Slobodna Dalmacija.
- Meni su moji roditelji često govorili: "Nemoj se nikada baviti politikom“. To su govorili na osnovu svojih užasnih iskustava. I ja se zaista nikada i nisam bavila politikom, niti me ona zanimala. Ali se život našalio i politika se itekako pozabavila sa mnom.
Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici.
U Rijeci 2016. godine u HNK Ivana pl. Zajca igrala je glavnu ulogu u "Kasandri" u vrijeme intendanture Olivera Frljića, kao članica ansambla, prvi put na pozornici neke nacionalne kazališne kuće od kada je otišla u Ameriku. Potom i ulogu Charlotte u "Jesenjoj sonati" Ingmara Bergmana.
Tada se u intervjuu Novom listu osvrnula i na problem seksizma u umjetnosti, koji je ovih dana postao aktualan.
- Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su - i još uvijek jesu - duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni "slučaj" je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile - i ostaju - najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato što iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu "lakom" - tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih "Teški život lake žene" - ludom, nemogućom - rekla je Mira Furlan.
Mira Furlan na filmu je počela nastupati 1982. u "Kiklopu", a njena prva TV uloga dvije godine ranije bila je Kate u kultnom splitskom "Velom mistu" po kojoj će u Splitu ostati trajno zapamćena. Na žalost, u kratkom vremenu iz te su široko popularne serije umrli i glumci Špiro Guberina, Mustafa Nadarević i Magda Matošić.
U splitskom HNK je – uoči događaja koji će joj promijeniti život - igrala na Splitskom ljetu 1990. godine, naslovnu ulogu u Euripidovoj "Heleni", u režiji Paola Magellija.
Do 2010. godine na Wikipediji je pobrojano više od 40 filmskih uloga koje je ostvarila, te preko 20 televizijskih.