Premda posljednjih godina često navraća u Hrvatsku, dolasci Mire Furlan uvijek su vijest. Njezino ime još izaziva različite reakcije, naročito nakon svega što joj se dogodilo privatno i profesionalno.
Mira Furlan ipak je i dalje zvijezda, o kojoj povremeno pročitamo tekstove o njezinu radu na kultnim serijama “Lost” i “Babylon 5”. Ovih dana Mira Furlan je boravila u Dubrovniku, gdje je kao članica žirija bila gost Libertas film festivala, a hrvatska publika imat će je priliku vidjeti na jesen u novim nastavcima serije Nove TV “Najbolje godine”.
Kontinuitet u životu
• U posljednje vrijeme vas dosta viđamo u Hrvatskoj. Raduje li vas pažnja koju ovdje dobivate?
- Raduju me susreti sa srdačnim nepoznatim ljudima na ulici kojima je drago da sam tu, kako u mom rodnom Zagrebu tako i u prelijepom Dubrovniku. Svi, čini mi se, imamo potrebu za uspostavom nekog kontinuiteta u životima pa mi se čini da je moje ponovno pojavljivanje u ovim krajevima upravo to - prilika da se svi prisjetimo onoga što smo bili, što smo mislili i što smo osjećali nekad davno. Drastični rezovi u mom i u drugim životima su bolni i svima nam treba liječenje. Ovi susreti su upravo to.
• Kako vam izgleda Zagreb, ljudi...? Osjećate li se kao turist, glumica koja je došla odraditi svoj posao ili kao Zagrepčanka?
- U životu svakog emigranta pojam pripadanja sredini relativizira se i komplicira, pa je tako i sa mnom. Što je i gdje je moj dom? Dom na kraju prestaje biti fizička kategorija. On se premješta u duhovu sferu i tako je valjda i najzdravije. Zagreb izgleda dobro, ali su ljudi zabrinuti, a kako i ne bi bili kad je život ovih dana težak, ne samo ovdje nego svuda u svijetu. Kad još gledaš kako te netko naočigled pljačka, onda je zaista teško zadržati smiješak. To vrijedi kako za Hrvatsku tako i za Ameriku.
• Ovih ste dana u Dubrovnku izgledali sretno i zadovoljno. Kako vam uspijeva sakriti emocije nakupljene u posljednjih 20 godina?
- Lijepo mi je biti ovdje u Dubrovniku i presretna sam da mi je ovo ljeto, zahvaljujući ljubaznom pozivu organizatora Libertas festivala, pružilo priliku da s tim najdivnijim gradom na Mediteranu upoznam svog sina. A što se Zagreba tiče, vrlo sam zahvalna na pozivu Nove TV i gospodina Siniše Svilana da konačno dođem u Zagreb raditi sa svojim kolegama na svom jeziku. Sve me to ispunjava srećom i pri tome nema nikakvog skrivanja teških rana, nego ima užitka i veselja u ovom, sadašnjem trenutku, koji je dobar. U tom smislu treniram budističku tehniku o življenju u momentu. Naravno, ne uspijeva mi to uvijek, ali ovoga časa sam sretna.
Živjeti od glume
• U Americi ste uspjeli napraviti vrlo solidnu karijeru. Osim talenta, mislite li da je za to ‘zaslužan’ i vaš karakter borca? Vjerujete li u izreku ‘Što te ne ubije, to te ojača?’
- Često mislim da bi ta rečenica trebala glasiti: ‘Što te ne ubije, to te rastuži i rezignira’. Ali možda je i točna ta rečenica, tko bi znao. Valjda sam ipak na kraju od svega toga jača. Svakako se osjećam bogatija za mnoga iskustva, ma kako teška bila.
• Što vas danas još može razočarati?
- Ljudska zloba, arogancija, prostota, bezobraština, bezobzirnost. Dakle, razočaravam se svaki dan. Otprilike.
• U Ameriku ste otišli bez ičega. Mi imamo sliku da naše zvijezde puno zarađuju. Jesmo li u krivu?
- Smiješna je ta iluzija. I potpuno nerealna. Kakav se novac moglo zaraditi kao glumac u bivšoj državi? Od svoje takozvane slave dobila sam samo najgore: totalnu izloženost i nezaštićenost. Nije me štitila čak ni lova. Sjećam se kako sam se jednom negdje u prošlom životu vozila autobusom pa mi je jedan bijesan čovjek viknuo s hrpom inkorporiranih prostota: ‘Ej, glumica, a što se ti voziš u autobusu? Što je, nemaš love, ha? Jeste i vi, glumci, pali na prosjački štap? Tako vam i treba, j…… v.. p… m…’ itd. Ja sam na sljedećoj stanici morala izaći jer su se i ostali putnici uključili u pljuvanje. Ljudi žele svoje iluzije, oni žele glumice u krznenim kaputima i s dijamantima. Oni nikako ne žele da im iluzije razbije neka obična nepočešljana žena koja u ruci drži pet plastičnih vrećica s paradajzom i vozi se autobusom ili tramvajem zajedno s njima.
• Osim posla, zbog čega vam je Amerika dobro mjesto za život?
- U Los Angelesu živim na lijepom i plemenitom mjestu usred prirode, na mjestu koje me liječi i smiruje. Volim biti okružena drvećem, gledati kolibriće koji lete naokolo i hodati po holivudskim brdima. Volim Kaliforniju. Volim veliko plavo nebo nad sobom. I divlji ocean.
• Koliko je stresno biti glumac u Americi?
- Stresno je neopisivo i teško je. Poniženje je utkano u svaku audiciju. Ovdašnji glumci, uza sve svoje opravdane frustracije, nisu svjesni koliko su povlašteni time što uglavnom imaju plaće u kazalištima i osjećaj pripadanja svojim kazališnim obiteljima, ma kako one ponekad bile disfunkcionalne. Amerika mrvi jadne glumce, ne poštuje ih (osim kad su zvijezde) i tretira ih po Hitchkockovu naputku, kao stoku. A onda opet čovjek sluša priče glumaca odavde, o tome kako nitko ne plaća na vrijeme ili ne plaća uopće, pa mu dođe da plače nad sudbinom te profesije koja bi trebala biti sloboda i igra, a često je muka i poniženje.
Pogled u budućnost
• Da ste danas na početku karijere, što biste promijenili u svom pristupu poslu?
- Više bih se igrala, bila bih manje ozbiljna, lakše bih prihvaćala stvari. To bih negdje mogla reći i o životu općenito. Tu, u Dubrovniku, srela sam Jirija Menzela, divnog izuzetnog umjetnika s kojim sam imala sreću jednom davno raditi ‘Hamleta’ i glumiti Ofeliju i prisjetila sam se njegove glavne redateljske upute meni: ‘Lehko, Mira, lehko!’ Točno.
• Jeste li nostalgični?
- Nostalgična sam, sentimentalna, lako me ganuti. Baš sam na ovom festivalu u Dubrovniku gledala lijep argentinski film koji je ove godine dobio Oscara za strani film i u kojem glavna glumica kaže: ‘Nikad nisam gledala unatrag, uvijek samo unaprijed’. Odnosno, na predivnom španjolskom: ‘Siempre adelante, nunca atras’. Pomislila sam kako sam daleko od toga. Na žalost. I kako bi se upravo oko toga trebalo potruditi u budućnosti, ma koliko još vremena da je ostalo…
• Imate ulogu u ‘Najboljim godinama’. Kako je došlo do te suradnje?
- Pozvao me Siniša Svilan, razgovarali smo o tome kako smisliti i koncipirati moje sudjelovanje u tom projektu. I, moram reći, jako me veseli raditi sa svojim dragim kolegama na svom jeziku. Možda mi je upravo ta lakoća trebala. Dosta mi je težine i tereta od sto tona na mojim leđima. Dok radim, slušam savjet genijalnog i dragog Menzela: ‘Lehko, samo lehko!’
• Imate li planove za budućnost ili se radije prepuštate sudbini pa gdje vas odvede?
- Mislim da nemam drugog izbora, baš kao nitko od nas. Čovjek planira, a bogovi odlučuju. To je staro znanje i treba ga se prisjetiti svaki dan. Sve će biti kako bude.
• Koje je vaše objašnjenje fenomena serije ‘Lost’ i kako je biti dio toga?
- Što sam starija to imam manje objašnjenja za bilo što. Kako je bilo biti dio toga? Povremeno dobro, osobito kad sam plivala u toplom Pacifiku, a povremeno jako teško, kao, na primjer, kad sam četrnaest sati bila potpuno mokra pod umjetnom kišom koju su lijevali na nas sve dok više nisam mogla govoriti od cvokotanja zubiju. Eto, tako je to… Biti glumac… Čudna profesija, zapravo neprofesija, laka i preteška i zaj..... i divna i ponižavajuća i, ukratko, nikad je, ali baš nikad, ne bih preporučila ljudima kojima želim dobro.