Miro Purivatra, službeno Mirsad, jedan je od rijetkih ljudi s kojima u tridesetak godina koliko se poznajemo nisam mijenjao odnose. Majstor improvizacije, genij u stvaranju iluzije, čovjek sa savršenim osjećajem za živu umjetnost i za živo događanje, koji je uvijek imao poštovanja prema tuđem talentu, Miro je među nekoliko najvažnijih ljudi koje znam. Kada bi nas sutra sve pomela nuklearna kataklizma, prekosutra bi Purivatra bio jedan od sedmorice ljudi na svijetu koji bi entuzijastično započeli stvaranje civilizacije nanovo. Tako je stvorio i Sarajevo Film Festival. Lijepo je gledati i slušati one koji ga mrze, i ne mogu mu ništa.
Da je bilo sreće i da nije bilo onih strašnih proljetošnjih poplava, koje su svako veliko slavlje učinile nepriličnim, pretpostavljam da biste dvadesetu godišnjicu festivala obilježili gromkije i spektakularnije. Ali je dobro što ste odustali. Kako je to izgledalo 1995. u vrijeme prvoga Sarajevskog filmskog festivala, je li išta ostalo isto?
- Da, vijest o poplavama nas je zatekla u Cannesu, na festivalu. Projekte koji su bili u toku i koji su se ticali proslave, otkazali smo po hitnom postupku, smatrajući ih neprimjerenim.
A što se proslave tiče, ovogodišnja bi za nas mogla biti ponajprije proslava činjenice da i dalje postojimo, usprkos tome što je festival davno prevazišao okvire budžeta kojim raspolaže i infrastrukturu grada koja mu je na raspolaganju.
Ti i Izeta (supruga Mire Purivatre, op. aut.) bavili ste se različitim poslovima, među prvima ste u Sarajevu imali profesionalnu videokameru i snimali ste sredinom osamdesetih koncerte alternativnih rock grupa, vodili ste, pri Akademiji scenskih umjetnosti, Otvorenu scenu Obala, vjerojatno i najživlju alternativnu i glazbenu scenu u povijesti Sarajeva, s koje su potekla mnoga važna i velika imena naših kultura... Je li vam se pomalo i slučajno dogodilo da usred rata, i najgore ratne godine, krenete s filmskim, a ne recimo s kazališnim festivalom?
- Ništa nikad nije slučajno. Osim ponekad. Ne, naravno, nije se slučajno desilo to što se desilo. Ti znaš da smo u opsadi nastavili da radimo jednako ambiciozno, možda čak i sa više žara, ono što smo radili prije rata. Ono što smo radili prije bilo je namijenjeno samo jednoj vrsti publike, publici s određenim estetskim stavovima. Jedan sarajevski novinar je rekao da s nama mogu raditi samo oni koji se oblače u crno, a da nam je takva i publika. Premda i danas preferiramo crno, i Izeta i ja, Sarajevo Film Festival je projekat koji je od samog početka usmjeren prema veoma šarolikoj publici, od vrhunskih sinefila do sasvim običnih gledalaca koji od filma ne očekuju ništa drugo osim zabave.
Ipak, nas dvoje se sjetimo ponekad jednog zanimljivog trenutka. U Sarajevo smo se vratili četiri dana prije početka opsade, s turneje po Francuskoj. Na putu kući, na aerodromu u Beogradu (tada Sarajevo nije imalo direktnih letova), došli su nas sresti teoretičar umjetnosti Ješa Denegri i beogradski umjetnik Raša Todosijević. Dogovarali smo se o organizaciji “nečega velikog” na području vizualnih umjetnosti, što se možda moglo ostvariti, da se nije desio rat. Taj susret također nije bio slučajan, jer smo prethodno zajedničkim snagama uradili nekoliko odličnih projekata u okviru Otvorene scene Obala. Da su stvari krenule drugačijim tokom, možda bismo danas u Sarajevu imali neki ekvivalent SFF-a u području arta.
Hrvatski festivalski pregaoci će, ne samo po kuloarima, pokazati zavist prema činjenici da su se u Sarajevu prije ovdašnjih pula i motovuna usudili stvoriti snažan regionalni koncept. Njima su, navodno, takvo što branile nacionalističke kulturne politike. Jesu li u Sarajevu, malo nakon rata, vladajući imali problem s regionalnim karakterom festivala i s činjenicom da su gosti iz Beograda i Zagreba u Sarajevu dobili platformu za svoj uzlet?
- Mi smo još u prethodnom sistemu naučili kako raditi bez da moraš pitati nadležnu kulturnu instituciju za odobrenje. Siguran sam da se sjećaš momenata iz Obale, koji teško da su se mogli desiti negdje drugdje, ako se uzme u obzir činjenica da smo živjeli u veoma birokratski ustrojenom sistemu. Smiješno djeluje priča koja se često može čuti “u kuloarima” da smo mi državni projekat. Da je to tako, naš program bi vjerojatno izgledao sasvim drugačije. Rijetki festivali u Evropi imaju privilegiju da im na otvaranju ne govore političari, a Sarajevo spada među njih. Sigurno da onima koje na poziciju direktora festivala postavlja politika i država nije lako sačuvati potpunu samostalnost u djelovanju, za koju smo se mi uspjeli izboriti.
Sjećam se povike oko filma Vladimira Perišića, te da ne imenuje agresora i žrtvu, te da je sve to srpska propaganda, nakon čega ga je vaš žiri mirno i suvereno nagradio Srcem Sarajeva. Tada sam pomislio kako je Sarajevo kao festival veliko, veće i od jedne druge kulturne institucije u ovim krajevima...
- Da, bilo je intrigantno to pitanje nastupa filma “Obični ljudi” na SFF-u. Iskreno, ja bih, kao čovjek koji je proveo četiri godine u opkoljenom Sarajevu, visoko cijenio hrabrost autora da je kojim slučajem stavio još i taj znak na uniformu egzekutora, a koji možda nedostaje. Ipak, mislim da je to prije svega film o nekim univerzalnijim stvarima, koje se ne tiču izravno određenog historijskog trenutka, nego pitanja kako je moguće da neko odrađuje posao ubijanja, na način na koji je to problematizirano u filmu. I, to je prije svega dobar film. Naš žiri je bio potpuno nesvjestan polemike koja se povela oko ovog naslova, tako da ne mogu sebi pripisati zaslugu za njihovu odluku da nagrade film. A niti ja niti bilo tko s festivala, ne petljamo se u poslove žirija.
Koji ti je najmučniji trenutak u ovih dvadeset godina?
- Sve što je u nekom trenutku izgledalo mučno ili teško, ili zabrinjavajuće, sada s distance izgleda smiješno. Sjećam se panike kino operatera, koji me podigao s večere s gostima, jer je zbog redoslijeda kojim je montiran “Pulp Fiction”, pomislio da je pomiješao role. Ako ima “muke”, onda su to pozivi za besplatne ulaznice i pozivnice za otvaranje festivala i već tradicionalno pitanje “Ko će ove godine doći?”
Osim snažnog regionalnog koncepta po principu vrlo proširene Jugoslavije, festival je regiji, a bogme i Europi otkrivao neke velike male kinematografije, recimo iransku krajem devedesetih ili rumunjsku dvijetisućitih. Kako je do toga dolazilo?
- Prije par godina dobio sam poruku od jedne od najuspješnijih rumunjskih producentica danas, Ade Solomon, s riječima da je SFF učinio više za novu rumunjsku kinematografiju nego njihovo ministarstvo kulture. Premda je to pretjerano reći, ja danas mogu biti zadovoljan što smo vjerovali u regionalnu kinematografiju u trenutku kada je bilo jako teško sklopiti relevantan program iz onoga što se nudi kao regionalni film. Naš koprodukcijski market CineLink može se pohvaliti da je veliki broj izvanredno uspješnih filmova iz regije u svojoj ranoj razvojnoj fazi prošao kroz njegovu scenarističku radionicu te da su za realizaciju tih filmova upravo u toku festivala prikupljena značajna financijska sredstva.
S druge strane, kad govorimo o današnjoj relevantnosti regionalnih priča, ono što nam je svima u regiji zajedničko jeste teška i komplicirana ekonomska i politička situacija. Nije neka pamet reći da ta teška borba za preživljavanje utječe na inspiraciju, ali izgleda da je upravo tako.
Sjećam se godina kad bismo se sretali prije festivala, pa bi mi pun ushita govorio o filmu koji moram vidjeti, o nečemu genijalnom i dosad neviđenom. Koji te film pred ovaj festival očarao?
- Ima ih značajan broj, ali ću s najvećim užitkom najaviti projekciju jednog starijeg filma “Amores perros” iz 2000. Njega je iste godine u Sarajevu na festivalu, u prepunom kinu Meeting Point vidjelo dvjestotinjak ljudi. Ove godine dodjeljujemo Počasno srce Sarajeva Gaelu Garcia Bernalu, pa će to biti prilika da u njegovu čast uživamo u kultnom filmu još jednom, u atmosferi velikog otvorenog kina.
Usputno se baviš filmskom produkcijom, poželiš li biti veliki regionalni filmski producent?
- Iskreno, nisam stigao da maštam o tome. To je zavodljiva ideja, ali biti producent u ova teška vremena nije lako. Iskustvo rada sa Nurijem Bilge Ceylanom, sa Cristi Puiom, Danisom Tanovićem i Aidom Begić, to je već velika privilegija.
Koliko još godina misliš izdržati?
- Iako sam došao u godine kad se već pogled baca na onu drugu stranu plota, kod komšije koji svako malo raspali roštilj, pa sijeli s rajom do kasno u noć, upitam se kad li ću ja ovako, i da li ću ikada, mislim da ću morati još neko vrijeme iz kancelarije izlaziti poslije svih. No, nikad ne reci nikad. Ima jedno malo mjesto u Hrvatskoj koje mi pruža izazov za jedan novi projekt, mnogo manji nego SFF, ali ništa manje uzbudljiv, vidjet ćemo.
Kada bi snimao svoj vlastiti film, što bi bila njegova priča?
- To bi bila priča o čovjeku koji pred odlazak u penziju, zadnji dan na poslu, želi još jednom pokositi travu i pokupiti puževe iz cvjetnih grmova na travnjaku, koji je održavao ispred benzinske pumpe, točeći benzin cijeli svoj radni vijek.