NEKADAŠNJI ENFANT TERRIBLE JUGOSLAVENSKE KINEMATOGRAFIJE

Miša Radivojević: Pravio sam vrlo opasne filmove i zbog toga sam htio biti u sjeni

ZAGREB - Kakav sam ja uspešan reditelj?! Pa u životu nikad nisam platio porez! - unosi se u mene Miloš Miša Radivojević, nekadašnji enfant terrible jugoslavenske kinematografije, a danas 72-godišnji još uvijek vitalni filmaš.

Nije s njim lako razgovarati, jer je još sedamdesetih godina ronjenjem na Jadranu oštetio sluh, pa pitanja morate postavljati jako glasno, što baš nije jednostavno ukoliko se nalazite u hotelskom prostoru punom ljudi. Radivojević ovih dana boravi u Zagrebu sa svojim producentom i prijateljem, glumcem Svetozarom Cvetkovićem, koji je igrao glavne uloge u četiri njegova posljednja filma, a povod je autorska retrospektiva upriličena u kinu Tuškanac, koja se reprizira i u riječkom Art kinu Croatia.

Iako je nedavno primio nagradu grada Beograda za životno djelo, redatelj se ne može pohvaliti statusom zaslužnog umjetnika (“uvijek sam se provlačio tako što sam pristajao na drugorazrednu poziciju, a povremeno sam pravio vrlo opasne filmove”): ovo je naime prva ovakva manifestacija koja mu je upriličena, i to u Hrvatskoj! Iz njegove je filmografije tim povodom izabrano devet ostvarenje, od ukupno šesnaest koliko ih je do danas režirao.

Pomoćnik režije

Radivojević je najprije studirao filozofiju na beogradskom Filozofskom fakultetu, a zatim je završio režiju na tamošnjoj akademiji za kazalište i film, u klasi Aleksandra Petrovića.

Neko je vrijeme ugodno živio kao pomoćnik režije Puriše Đorđevića (“nemaš nikakve odgovornosti, samo organiziraš snimanje”) dok ga poznanik njegova oca, direktor tvornice Sloboda, nije upitao čime se on zapravo bavi i ima li kakav vlastiti scenarij.

Radivojević je odgovorio da ima, bile su to “Bube u glavi”, i dobio je 30-ak milijuna dinara, trećinu sredstava koje bi Sloboda uložila u neki sportski klub. Imao je tada već 30 godina, ali je po kriterijima jugoslavenske kinematografije bio razmjerno mlad debitant.

“Bube u glavi” ispale su vrlo zanimljivo ostvarenje, sadržavale su i prizor homoseksualnog silovanja, dotad neviđen čak i u svjetskim okvirima, a od filmova tada sveprisutnog crnog vala razlikovale su se po tome što Beograd nisu poružnjivale nego uljepšavale: tek otvoreni supermarket postao je lokacija za jednu važnu scenu u filmu, nagrađenom Velikom brončanom arenom u Puli i prikazanom u službenom programu venecijanskog festivala (te se godine - u postšezdesetosmaškom duhu - nisu dijelile nagrade, pa su svi filmovi dobili Zlatnog lava).

Alternativni filmovi

I drugi je film Radivojević dobio slučajno: Hajrudin Krvavac upravo je završavao ratni spektakl “Valter brani Sarajevo” za Bosna film i upitao je mladog redatelja ima li spreman novi projekt i koliko bi taj koštao.

Radivojević je opet spomenuo 30 milijuna dinara, a Krvavac mu je odvratio da toliko košta špica “Valtera” koju izrađuje u Pragu.

Tako je snimljen film “Bez”, uslijedio je podjednako alternativni i nesmiljeni “Testament”, no od takvih se filmova nije moglo živjeti.

Komunikativan i ležeran, vodio je intervjue u televizijskim nedjeljnim popodnevima u redakciji Zore Korać, uživao u noćnim radio emisijama u kojima se razgovaralo sa slušateljima i postao poznato lice, unatoč tome što je malo tko gledao njegove filmove.

Kada je sredinom sedamdesetih na smotri jugoslavenskog filma u Napulju nagrađen za svoj film “Testament”, utjecajni Gian Luigi Rondi ponudio mu je pomoć pri financiranju njegovog novog projekta. Redatelj mu je, međutim, objasnio da mu je dosta takve vrste ostvarenja i da bi rado napravio “bioskopski film”, na što se Rondi povukao.

Studentica i profesor

“Bioskopski film” o kojem je riječ zvao se “Kvar”, snimljen je 1978. godine, s Aleksandrom Berčekom, Nedom Arnerić i Milenom Dravić u glavnim ulogama, a bavio se mladim novinarom s herpesom na penisu kojem ne treba dugo da shvati kako je ta bolest metafora njegove životne slijepe ulice.

Za razliku od prethodnih Radivojevićevih ostvarenja, ovaj je film imao razgovijetnu fabulu, a sadržavao je i provokativne scene seksa, pa je bio itekako gledan u kinima, uostalom kao i “Dečko koji obećava”, u koji su - zahvaljujući i koscenaristu Nebojši Pajkiću - utkani mnogi elementi tada sve prisutnijeg novog vala u glazbi i likovnim umjetnostima.

Tada nitko nije obraćao pažnju na to što se junak (opet Aleksandar Berček) zove Slobodan Milošević, no dva desetljeća kasnije DVD izdanje tog filma upravo je zbog toga bilo razgrabljeno.

Radivojević je otkrio mladu Sonju Savić u također vrlo gledanom filmu “Živeti kao sav normalan svet” (kao i redatelj, rodila se u Čačku, a prije tog nastupa imala je nekoliko nezapaženih uloga), no još veći hit je bila “Una”, ekranizacija istoimenog bestselera Mome Kapora, u kojem se Savićka - u ulozi studentice koja potkazuje svog ljubavnika, profesora disidenta - nesputano razodijevala i bila suveren partner ponešto indisponiranom Radi Šerbedžiji.

Provokativna završnica

Kaotična situacija u kinematografiji za Miloševićeva režima donekle je usporila Radivojevićevu produktivnost, no na scenu se zapaženo vraća tek 2005., 134 minute dugim filmom znakovita naslova “Buđenje iz mrtvih”, koji je zbog provokativne završnice odbila nekolicina velikih svjetskih festivala.

Retrospektiva u Tuškancu rijetka je prilika da se danas zaviri u filmografiju redatelja čija smo ostvarenja nekad rado gledali, a koja su još uvijek poprilično relevantna.

Biografski ‘Kako su me ukrali Nemci’

Film kojim se otvara retrospektiva njegovo je posljednje ostvarenje “Kako su me ukrali Nemci”, autobiografska priča o redateljevom odrastanju. Rođen 1939. u Čačku, Radivojević je imao četiri-pet godina kada je počeo upijati prve kulturne utjecaje, i to od vrlo obrazovanog njemačkog oficira, koji je njegovoj obitelji dodijeljen na stanovanje. Roditelji za mališana nisu imali puno vremena (otac je bio u partizanima), pa je fini gospodin, koji je odmah objasnio da da ne obožava Hitlera, dječaku postao glavni oslonac. Kada je počelo njemačko povlačenje iz Srbije, on je Mišu čak poveo sa sobom, ali su ga roditelji vratili natrag.

Film je napravljen u koprodukciji sa zagrebačkim Jadran filmom, a ulogu Nijemca izvrsno je odigrao škotski glumac Douglas Henshall, suprug naše dramatičarke Tene Štivičić. Istodobno opor i nostalgičan film spada u gornji dom Radivojevićevog opusa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. kolovoz 2022 03:14