Teško je biti dobra djevojka. To bi mogao biti jedan od zaključaka dokumentarca “Miss Americana” o “pjevačici desetljeća”, 30-godišnjoj Taylor Swift, koji je svoju premijeru imao na ovogodišnjem Sundanceu, a od 31. siječnja dostupan je na Netflixu. Isto tako se može reći da je teško voljeti Taylor Swift i njezinu potrebu da se svima dopadne, da bude najslađa i u svemu najbolja… poput najpopularnije male plavuše u vrtiću.
“Miss Americana” počinje anksioznom Swift koja na sofi, s mobitelom u ruci, u društvu jedne od svojih omiljenih mačaka, očekuje objavu nominacija za Grammy 2018. godine. Činjenica da njezin album iz godine ranije “Reputation” nije nominiran ni u jednoj kategoriji prilično je pogađa pa plačnim glasom svojoj sugovornici u telefon govori: “Nema veze. To samo znači da sljedeći album mora biti još bolji”. No, ni sa sljedećim albumom nije imala sreće, ove godine na Grammyjima “Lover” je, unatoč nominacijama u glavnim kategorijama, skroz podbacio, a pjevačica uopće nije ni prisustvovala dodjeli. Tračevi kažu da je njezin menadžment uvjetovao dolazak pjevačice pobjedom u nekoj od bitnih kategorija. Umjesto toga, posvetila se promoviranju upravo ovog dokumentarca. No, ta drama oko Grammyja čini se posve nepotrebnom, pogotovo kad se zna da ih je mlada pjevačica u svojoj karijeri do sada nanizala čak - deset.
Ne znam od kuda mi to zanimanje za Taylor Swift. Možda zato što je njezina pop slava narasla kao medijski konstrukt nakon onog ozloglašenog skandala s Kanye Westom, kada je nekontrolirani glazbenik tada 17-godišnjoj pjevačici oteo MTV-ovu nagradu za najbolji videospot iz ruku, vičući da je ona trebala pripasti Beyoncé za “Single Ladies”. Ovaj povijesni trenutak notificiran je i u dokumentarcu, a Swift kaže da je upravo taj događaj bio povod njezinim psihološkim traumama. Nakon toga vidimo i prizor s nekog koncerta Kanye Westa, gdje cijela dvorana razulareno viče “Fuck Taylor Swift”! To, naravno, nije lijepo, no tijekom cijelog filma teško se oteti dojmu da gledamo prenemaganje “privilegirane mlade bijele žene”.
“Miss Americana” nam daje brzinski pregled kroz cijelu karijeru ove velike pop zvijezde, koja je još kao 14-godišnja talentirana djevojčica koja izvodi country potpisala ugovor s velikom izdavačkom kućom. Swift se, kao, otvara, pričajući o svojim poremećajima u prehrani i nesigurnošću u vezi vlastitog izgleda i imate osjećaj kao da gledate “nesretnu” Gwyneth Paltrow koja zdvaja zbog bremena slave i bogatstva.
No, Taylor Swift je nedvojbeno iznimno talentirana pjevačica i autorica. Barem se meni sviđaju ti njezini pop pjesmuljci i opsesivno, introspektivno kopanje po propalim vezama. U filmu vidimo tek manji dio njezinih poznatih ljubavnika, tek kadar Harryja Stylesa i Toma Hiddlestona, dok aktualnog mladića, britanskog glumca Joea Alwyna, vidimo tek s leđa i sa šiltericom na glavi. Njezin buran ljubavni život uvijek je bio omiljena tabloidna tema, a njezina promiskuitetnost nije baš uvijek najbolje prolazila kod konzervativne Amerike. Ali, Swift je u kasnim dvadesetim odlučila odrasti (ali ne i roditi djecu, kako sama kaže u jednom trenutku) i napokon se politički opredijeliti. I na tome je glavni fokus filma.
Njezina politička neutralnost, odbijanje da se ideološki opredijeli bila je legendarna i u dokumentarcu nam pokazuju smjernu, pristojnu djevojku s američkog zapada koja ispunjava svoju građansku dužnost, no ne otkriva za koga glasa. I koja je pod velikim pritiskom oca i vlastitog menadžmenta da ne govori glasno što misli, kako joj se ne bi dogodilo isto što i grupi Dixie Chicks kada su javno kritizirale Busha uoči američkog napada na Irak.
No, Swift ipak tjera po svom i u filmu vidimo kako u društvu svoje mame i publicistkinje na Instagram postavlja svoju javnu podršku demokratskim kandidatima na izborima za Kongres u rodnom joj Tennesseeju prije dvije godine, protiv republikanke Marshe Blackburn koja se protivi gay brakovima. Do tada su američki konzervativci nekako vjerovali da je Taylor Swift zapravo na njihovoj strani, pa je tako i Trump izjavio kako nakon tog istupa njezinu glazbu voli “25 posto manje”. Sa svojim zadnjim albumom pjevačica se uveliko okrenula i LGBTQ kulturi te s poznatim drag queenovima snimila spot za pjesmu “You Need To Calm Down”. U filmu nema spomena o njezinoj aktualnoj borbi da preuzme kontrolu nad katalogom svojih starijih pjesama sa zločestim glazbenim menadžerom Scottom Braunom, inače kompanjonom Justina Biebera.
Kao i sve kada je u pitanju Taylor Swift, i ovaj dokumentarac izgleda kao pomno izbalansirani PR konstrukt, a ona u interakciji s vlastitim fanovima djeluje distancirano i izvještačeno. No, njezino zdvajanje nad činjenicom da pop mašinerija od ženskih izvođačica neprestano očekuje da se ponovno izmišljaju, kao i njezine nesigurnosti vezane uz izgled i usamljenost pali su na plodno tlo kod moje 14-godišnje kćeri s kojom sam gledala film. Meni je ispala fake, njoj je bila O.K. I tako valjda i treba biti, ipak su djevojčice glavna publika Taylor Swift.