Prava povijest zvučnog filma počela je zvukom koji je služio da pobudi jezu. Taj zvuk bio je zvuk zviždanja serijskog ubojice u trileru “M” (1931) Fritza Langa. U Langovom filmu, ubojica kojem ne znamo lice zviždi melodiju Edwarda Griega, a s tim zviždanjem film je prvi put naučio koji je hororski potencijal zvuka.
Od tada nadalje, zvuk je dio osnovnog alata horora, a taj zvuk mogu biti lepet, škripa i cvilež, kao i sinkopirana atonalna glazba. A ako je zvuk i dosad bio u filmu izvorište jeze, nikad - međutim - nije postojao film u kojem izvorište jeze nije ovaj ili onaj zvuk - nego zvuk kao takav. Takav film sada postoji, a njegov naslov je “A Quiet Place”.
“Mjesto tišine” redatelja Johna Krasinskog zbiva se u distopijskoj bliskoj budućnosti. Ljudsku civilizaciju istrijebili su moćni predatori nejasnog podrijetla. Ta superiorna vrsta potpuno je slijepa, ali zato ima nadmoćni sluh. Stoga preostali ljudi moraju živjeti u apsolutnoj tišini, bez govora. Film prati Abbotove, jednu od preostalih ljudskih obitelji. Čine je otac (Krasinski), majka (Emily Blunt), te troje djece. Abbotovi imaju hendikep koji se u novim okolnostima pretvara u prednost: kako im je srednja kći (Simmonds) gluhonijema, cijela obitelj zna znakovni jezik.
“A Quiet Place” počinje scenom koja vas odmah nepogrešivo usiše u film. Četrdesetog dana apokalipse, obitelj bosa i na prstima pustoši zaostalu samoposlugu. Dok se vraćaju kući, najmlađe dijete napravi pogrešku i u plastičnu igračku utisne bateriju: čim plastični avion zapišti, šestonoga zlopogleđa ugrabi dječaka pred očima roditelja.
Godinu dana kasnije, Abbottovi su se skrasili na farmi za koju nije jasno je li njihova. Žive u apsolutnoj tišini, razvili su protokole ponašanja te složeni sustav signalizacije preko obojenih lampica i baklji. Abbotovi žive u trajnom strahu. U njihovom novom životu sve je pod kontrolom osim jedne nepredvidive okolnosti. Naime, majka je trudna - a kad rodi, dijete će zaplakati.
Izvorno začet kao studentski projekt trojice šulkolega, zamišljen kao srednjobudžetska atrakcija za rub multipleksa, “A Quiet Place” se neočekivano pretvorio u mali hit godine. Film je zaradom višestruko nadmašio budžet, već se sad piše da bi mogao izbaviti iz nevolja glavinjajući studio Paramount, a i kritike su dobre. Taj uspjeh nije nezaslužen.
Dio svoje privlačnosti film bez sumnje duguje domišljatoj središnjoj dosjetci. Ali - premda jest “visoki koncept”, “A Quiet Place” nema tipične boljke high-concepta: nakon što se odlično otvori, film ne pada, a scenaristički trojac uspio je dobro razigrati polazišnu dosjetku stvarajući nove i nove peripetije temeljene na dihotomiji zvuka i tišine. Film je - k tomu - dobro režiran, a likovi nisu dosadni. Autori se, među inim, i zanimljivo poigravaju rodnim ulogama, pošto je sin Abbotovih plah i ustrašen, a gluhonijema kći odvažna i ima inicijativu.
Riječ je - ukratko - o dobrom žanrovskom filmu koji ima samo dvije nevelike slabosti. Prva od njih je ta što je režiser Krasinski sebi samom dao ulogu oca, ali je nije odigrao osobito upečatljivo. Druga je dizajn predatorskih zlopogleđa, koje izgledaju kao šestonoga varijacija Gigerovih čudovišta iz Aliena. Kao da Hollywood više nije kadar osmisliti čudovišta onkraj imaginarija koji je još krajem 70-ih postavio švicarski umjetnik.