Na filmu nije davno viđen takav vrući, "hardcore" početak. Tijekom prvih sedam minuta filma gledamo obiteljski erotski video nekakvog para. Video uključuje sve što se zamisliti može, sve opcije oralnog i analnog seksa, ali i perike i erotska pomagala. Par na slici zbilja uživa u onom što radi, i pri tom se s guštom snima. A to što se snimaju - ispostavit će se - grdno će im prisjesti.
Opisani uvod početak je "Zlosretne jebačine ili ludog pornića", filma 44-godišnjeg rumunjskog redatelja Radua Judea. Judeov film - koji je nastao i u hrvatskoj koprodukciji - prikazan je u utorak online unutar natjecateljskog programa 71. berlinskog filmskog festivala. Film u kojem naša kinematografija imao udio uzvitlao je priličnu prašinu, izazvao nemali ushit, pa se nameće i kao jedan od događaja virtualnog Berlina.
Junakinja Judeovog filma je Emi (Katia Pascariu), solidna i cijenjena nastavnica povijesti u elitnoj bukureštanskoj gimnaziji. Emi sa svojim suprugom vodi osebujan erotski život. Ona i suprug odlučili su snimiti kućni erotski video. Taj video, međutim, nečijom krivnjom iscuri na internet i izazove skandal. Emi upoznajemo na dan roditeljskog sastanka na kojem će se odlučiti njena sudbina. Ravnateljica je nastoji kolebljivo zaštititi, a bijesni roditelji spremaju peticiju. Nije im prihvatljivo da kroz usta involvirana u oralni seks izlazi nauk o rumunjskim svecima, kraljevima i dičnim pjesnicima.
Radu Jude (1973) redatelj je koji je iznikao u ranom "rumunjskom novog valu" te na početku karijere radio filmove slične rumunjskih redateljima 2000-ih. No, negdje od crno-bijelog vesterna "Aferim!" (2015) nadalje, Jude se potpuno odmaknuo od hiperrealističkih brbljivih drama u tranzicijskim kuhinjama. Opsesivna mu je tema postalo pretresanje po rumunjskoj povijesti, ponajprije po mračnom miksu antisemitizma, nacionalizma, autoritarnosti i kulta ličnosti. Pri tom Jude miješa igrano i dokumentarno, filmovi mu postaju eksperimentalni hibridi, bivaju sve autoreferencijalniji. Tako je u filmu "Nije me briga ako ostanemo upamćeni kao barbari" Jude inscenirao cijelu teatarsku produkciju u filmu, a da bi pobudio reakciju publike i pokazao njen spontani filofašistički revizionizam. Post-YU publici Judea bi se najlakše moglo opisati kao Želimira Žilnika na ljutim drogama.
Takav je film i "Zlosretna jebačina ili ludi pornić"“. Prvih pola sata mislite da gledate ekstravagantno režiranu dramu, ali ipak dramu. Ali, u nekom trenutku Jude se laća onog pajtonovskog "and now something completely different". Film se najednom preobražava u vizualni leksikon rumunjskog društva i tranzicije u kojem se kao pojmovi pojavljuju Vojska, Crkva, Rad, ali i - recimo - Vicevi o plavušama. Jude te "natuknice" ilustrira najbizarnijim dokumentarnim materijalom, često snimcima mobitelom. Materijal uključuje - među ostalim - monahinje koje zborski pjevaju fašističku koračnicu, izvedbu crkvene himne u šoping molu te stranog poslodavca koji na engleskom vrijeđa rumunjske radnice. A tada se film opet vraća sirotoj Emi. Njenu priču dovodi do furioznog završetka u kojem će Jude utrpati i - superheroja.
Dok gledate film, imate osjećaj da sjedite u raketi koju vozi luđak, i nemajte pojma kamo će je upraviti. Pri tom nam je Judeov svijet bolno prepoznatljiv. Jude se bavi razizemljem tranzicije u kojem se miješaju naivna potrošačka kultura, novopečena religioznost, nacionalizam i relikti sovjetskog komunizma. Poput vizualnog arheologa, Jude gradi sliku Rumunjske iz otpadaka arhitekture, murala, reklamnih natpisa i malih urbanih situacija.
Judeov "pornić" jedan je od nekoliko uvrnutih filmova koji su obilježili prva tri dana online Berlina. A jedan je od njih i "Ja sam tvoj čovjek" (Ich bin dein Mensch), film domaće njemačke redateljice Marije Schrader, inače poznate glumice koje se uspješno prebacila na režiju režirajući mini-seriju "Unorthodox". Junakinja "Ja sam tvoj čovjek" je sredovječna single-profesionalka Alma (Maren Eggert) koja dobiva kao beta-tester na trotjednu probu androida programiranog da bude savršeni, brižni ljubavnik. Android Tom (Dan Stevens) priprema Almi doručak, dvori je, laska joj i kupatilo prosipa laticama, što trezvenu, bistru i sarkastičnu Almu nepojmljivo živcira. No, odnos "para" razvija se neočekivanom putanjom i pretvara u neobičan miks SF distopije i romantične komedije.
Na Berlinaleu su prikazana još dva filma iz našeg susjedstva. Prvi je od njih mađarski film "Prirodno svjetlo" debitanta Denesa Nagya. I taj se film bavi sramnim poglavljem nacionalne povijesti: sudjelovanjem Mađara na Istočnom frontu u 2. svjetskom ratu. Tijekom 1941./2., oko 100 tisuća Mađara ratovalo je pod njemačkom komandom kao dio okupacijskih snaga u Ukrajini, a posao im se uglavnom sastojao od likvidacije partizana. Među njima je i glavni lik filma Szemetka (Ferenc Szabó), sredovječni, stoički kaplar koji nevoljko, ali i šutke promatra zvjerstva, pljačku, privođenje talaca i spaljivanje sela. Nagyev je film po temi u neku ruku inverzija "Ivanovog djetinjstva" Tarkovskog. No, Nagyev film na Tarkovskog podsjeća i stilom, pogotovo tretmanom sugestivne, mistične prirode.
Prvog dana Berlinalea prikazana je i "Tabija", film koji kao redatelj potpisuje kanadski autor bosanskog podrijetla Igor Drljača. Film nosi naslov po poznatoj gradini iznad Sarajeva. Zbiva se u suvremenom Sarajevu i priča o mladiću (Pavle Čemerkić) koji se nastoji otrgnuti od kvartovske mafije, te zaljubljuje u kćer imućnog političara koju roditelji kane poslati u Kanadu. Film je lijepo režiran, ima vizualne poetičnosti i odličnog glavnog glumca. No, dojam je da previše operira tranzicijskim stereotipima te da smo sve to ipak već gledali ranije. Među ostalim, i u sarajevskom filmu "Ljeto u zlatnoj dolini" koji s "Tabijom" dijeli i naslovnu metaforu.
Izvan konkurencije, na Berlinaleu su prikazana i dva zanimljiva autobiografska dokumentarca. "Tina" redatelja Dana Lindsaya i TJ. Martina pregled je života i rada Tine Turner, a "Per Lucio" Pietra Marcella film je o talijanskom pjevaču Luciu Dalli.