StoryEditor
ESEJ DANIELA RAFAELIĆA

NA UDARU SE NAŠAO I 'STRANAC' Orson Welles tražio je da se kazne policajci zbog nasilja nad crncem. Slučaj frapantno nalikuje na ubojstvo G. Floyda

 

Orson Welles tražio je 1946. da se kazne policajci zbog nasilja nad crncem. Slučaj frapantno nalikuje na nedavno ubojstvo Georgea Floyda u Minneapolisu. Zbog toga je izazvao bijes rasista koji su tražili njegovu smrt

S rukama na leđima, okovan lisicama, lica zabijenog u pod prekriven njegovom slinom, s policajcima koji mu pritišću noge, torzo i vrat, srce Georgea Floyda prestalo je kucati. Navodno je tren prije no što su ga ubili koristio lažnu novčanicu od 20 dolara kako bi kupio cigarete.

Sutradan su policajci koji su ga uhapsili otpušteni iz službe. Nekoliko dana kasnije pojavio se podatak da su ga prije ubojstva mučili i tukli u automobilu. Kako bilo, prolaznici se nisu organizirali protiv policijskog fašizma nego su – danak digitalnom društvu – sve snimali.

"I can't breathe" – grgljao je umirući Floyd dok su policajci trijumfalno iz njega istiskivali život. Kad su ga napokon odmakli od pločnika, ispod njegove je glave ostala tek tamna mrlja.

Ta tamna mrlja ubrzo je od Amerike napravila buktinju, kojoj svako malo Građanin Kane kao Predsjednik SAD-a ubaci pokoju žeravicu ili je polije benzinom. Mrlju koja je ostala ispod ubijenog Floyda vjerojatno je već netko oprao. Nažalost, to je mrlja koja se već puna dva stoljeća ne može isprati, mrlja koja umjesto da blijedi, ona sve više i više tamni prijeteći da će zauvijek potamniti sve ono sjajno što je Amerika postigla i dosegla.

Ovakav slučaj nije ni prvi ni, nažalost, posljednji i unatoč stalnim upozorenjima, rasizam se očito ne može i ne želi iskorijeniti. Prilika je to da se prisjetimo jednako groznog slučaja iz 11. kolovoza 1946., kada je na središnjem trgu gradića Aikena u Južnoj Carolini, pred mnoštvom građana i policije, golema buktinja proždirala filmske trake, plakate i fotografije. Da ste tada stajali tamo, kao što sam svojedobno pisao za Globus, tek tren prije nego zauvijek izgori, u buktinji ste mogli prepoznati prekrasno lice glumice Lorette Young.

Zbunjeni započeli biste, ometani stalnim naguravanjem podivljale mase u transu, tražiti razlog ovakvoj buktinji. Prateći dim koji se uzdiže u zrak i vi biste podigli pogled prema gore i tamo vidjeli loše izrađenu, o rasvjetni stup obješenu, lutku. Iako nije sličila na nikog koga poznate, pločica oko vrata nedvojbeno je urlikala: Orson  Welles!!!

 

Spustili biste naglo pogled prema dolje i sve bi vam bilo jasno. Na lomači, koja bi se pod ugarima tada malo urušila, mogli biste između ostalog razaznati i ostatke lobby carda s licem uglađenog brkatog muškarca ispod kojeg je pisalo The Stranger.

Recimo da ste ovaj divan film prije neki dan, tog ljeta 1946., baš pogledali u New Yorku, u sebi se potiho smijući kako je to vjerojatno najmarkantniji filmski prikaz jednog povjesničara kojeg je, u ovih pet desetljeća koliko postoji, kinematografija proizvela. Problem je jedino bio što je ovaj povjesničar, kojeg tako briljantno glumi Orson Welles, prikriveni nacist koji je iz Njemačke pobjegao pred kraj rata. Zbog čega, dakle, ovi ljudi s takvom mržnjom spaljuju sve reference na Wellesa i njegovog "Stranca"?

Te, prve poslijeratne godine, kino publika diljem kontinenta hrlila je na "Odmetnika" s Jane Russell, "Gildu" s Ritom Hayworth (tada u procesu rastave od Wellesa) i na Wellesovog "Stranca".

Stvar je tim čudnija ako znamo da je "Stranac" jedini film u Wellesovoj karijeri koji je na američkim kino blagajnama bio financijski iznimno uspješan.

 

Film je to koji se nepravedno spominje kao Wellesov manje vrijedan film, rijetko ga se kvalitetno analiziralo a i sam Maestro je tome doprinio redovito govoreći kako mu je to najmanje drag film od dvanaestak koliko ih je u svojoj karijeri završio.

 "Stranac" je označavao Wellesov veliki povratak filmskoj režiji koju je, rasporena srca, napustio još 1942. Nakon kreativnog uspjeha "Građanina Kanea" te oduzimanja i kasapljenja filmova "Veličanstveni Ambersonovi" i "Putovanje u strah" Welles se okrenuo politici. Zahvaljujući svom političkom mentoru Louisu Dolivetu, kasnijem producentu "Mr. Arkadina", Welles je ranih četrdesetih postajao politički sve prisutniji: pisao je govore predsjedniku Rooseveltu, sudjelovao u kampanji za njegov reizbor, pisao protiv Draže Mihajlovića a za Josipa Broza, ratovao s propagandnom mašinom Josepha Goebbelsa i, napokon, sudjelovao u radu na osnivanju UN-a.

 

Takva podloga bila je dovoljna da ga se usmjeri prema karijeri profesionalnog političara. Čak ga je Roosevelt osobno poticao da se natječe za mjesto senatora, no umjetnička strana nije se mogla utihnuti. Tako mu je, odmah po završetku rata, ponuđen scenarij Anthonyja Veillerea i Johna Houstona pod nazivom "Date with Destiny". Uz naredbu da film mora završiti u zadanom roku i budžetu, Welles pristaje raditi film koji će smatrati svojim najmanje osobnim filmom iako je film savršeno odražavao njegove preokupacije toga vremena.

 

"Kraj filma je čisti Dick Tracy, no ja sam se za njega borio. Svi su govorili da je to loš ukus, da sam otišao predaleko, no htio sam jednostavan, stripovski finale!", reći će Welles o uznemirujućem finalu filma koji priča o nacističkom zločincu Franzu Kindleru, koji prije kraja rata bježi u SAD, skrasivši se u malom gradiću u Connecticutu. Sada kao profesor povijesti Charles Rankin, Kindler se ženi s Mary (Loretta Young), kćerkom lokalnog suca. Iako nitko ne sumnja u njega, za petama mu je agent Wilson (Edward G. Robinson) koji pušta iz zatvora Konrada Meinekea (Konstantin Shyne) kako bi ga ovaj doveo do Kindlera.

 

Završen prema dogovoru, film je pokazao kako izgleda filmsko remek-djelo kada je umjetnik u producentskim uzama (iz filma su izbačene sve uvodne scene Kindlerova bijega po Južnoj Americi). No, Wellesov intelekt i superioran talent za pisanje dijaloga ipak je više nego prisutan.

Ovaj Wellesov film podsjećao je Amerikance diljem zemlje koliko je bila važna borba protiv fašizma te koliko je ta izvojevana pobjeda krhka. Sam film je vrlo brzo ušao u povijest zbog dvije stvari. Bio je to prvi film u kojem je prikazana bočica Coca-Cole – u "Strancu" je redovito ispija sam Welles.

Ujedno, prvi se puta u igranom filmu prikazalo dokumentarne snimke holokausta. Trijumfalizam zemlje-pobjednice pomiješan sa snažnom edukativnom crtom te vrhunskom umjetnošću stvorili su Wellesovog "Stranca" no palež u Aikenu pokazao je kako je edukacija potrebnija više nego ikad.

Razlog lomači nije bio film kao takav. Razlog je bio sam Welles: 28. srpnja 1946., u svojoj novoj radijskoj emisiji, "Orson Welles Commentaries", on je američku javnost obavijestio o nezamislivom zločinu koji se dogodio čak pet mjeseci ranije, greškom navevši Aiken umjesto Batesburga.

 

Događaj, koji su nakon Wellesove radijske emisije prenijeli svi svjetski mediji, zbio se 13. veljače u autobusu koji je putovao na liniji Camp Gordon, Georgia – Winnsboro, Južna Karolina. Isaac Woodard, dvadesetpetogodišnji razvojačeni, višestruko odlikovani narednik ukrcao se na autobus i, kad je stigao na svoju prvu stanicu, upitao je vozača stigne li otići do toaleta. Problem je bio u tome što je Isaac Woodard bio crn.

Kasnija istraga i suđenje donose detalje:

- Dovraga, dečko, naravno da ne možeš do toaleta. Jebemu, odmah se vrati na kraj busa... nemam te vremena čekati!

- Jebemu, razgovarajte sa mnom kao što ja razgovaram s vama! Ja sam čovjek baš kao i vi!

- U redu... onda požuri!

Autobus je nastavio svoju vožnju i, stigavši u Batesburg (dakle ne Aiken!), vozač je izašao, vratio se i rekao mu da ga vani čeka netko tko želi s njim razgovarati. Isaac Woodard je izašao i shvatio da ga vani čekaju dva policajca. Vozač autobusa započeo je objašnjavati kako je Woodard radio nerede u autobusu, ovaj je sve zanijekao a policija ga je odmah udarila pendrekom u glavu. Nakon što je onemogućen u nastavku putovanja, policajci su ga odveli u pokrajnju uličicu, svinuvši mu ruku iza leđa.

 

Nakon kratkog propitivanja je li otpušten iz vojske, jedan od njih započeo ga je tući. Woodard mu je uspio preoteti pendrek, no drugi je policajac izvadio pištolj zaprijetivši da će pucati. Kako je Woodard spustio pendrek, odveden je u zatvor, srušen je na pod i policajci su ga nastavili tući. Jedan ga je pendrekom ubadao u oči sve dok mu ih, iz duplji, nije iskopao.

Drugo jutro Isaac Woodard izveden je pred suca, koji ga je osudio na 50 dolara kazne ili trideset dana teškog rada. Tek kasno navečer doveden je u bolnicu gdje je utvrđeno da će doživotno ostati slijep.

Ovaj slučaj ubrzo preuzima NAACP (National Association for the Advancement of Colored People) koji, uz ostale medijske aktivnosti, o svemu obavještavaju Orsona Wellesa. On se odmah daje u akciju te na ABC-u započinje svoje radijske "Comentaries", posvećene ovom slučaju. Posebno se fokusira na odgovorne za zločin, redovito tražeći od savezne vlade da ih pronađe. Pet tjedana Welles i njegovi informanti na terenu tragali su za počiniteljem, kojeg je Welles nazvao "policajac X":

- Policajče X! Nakon što vas pronađem, neću vas nikad pustiti na miru. Ako vas osude, gledat ću suđenje; ako vas zatvore, čekat ću vas prvog dana vaše slobode! Mene se nećete riješiti! Želim vidjeti tko će vas dočekati na vratima zatvora, želim znati tko će priznati da vas poznaje. Zanima me vaša budućnost, želim znati sva vaša buduća odredišta! Uzmite drugo ime i ja ću se potruditi da ime koje želite zaboraviti ne bude zaboravljeno! Naći ću sredstva da vam uskratim bilo kakav bijeg, policajče X – mene se nećete riješiti! Mi ćemo se sastati i samo smrt može to spriječiti. Tko sam ja? Maskirani osvetnik iz stripova? Ne, tek radoznali američki građanin.

Amerika je opet bila na nogama. Orson Welles ponovno, nakon zloglasnog "Rata svjetova", pokreće mase ali ovaj put u borbi za osnovna ljudska prava. Brojna rasistička pisma stižu mu s američkog juga a u Aikenu je "Stranac" konačno i službeno zabranjen.

Epilog čitave priče iako vrlo ružan – zapravo je tipičan. Pronađen je i izveden pred sud Policajac X - Linwood Shull. Bijela porota oslobodila ga je svake krivnje. Wellesu je ukinuta emisija nakon posljednjeg govora o iskorjenjivanju rasne mržnje. S druge strane, organiziran je veliki koncert za Isaaca Woodarda. Na njemu, uz Wellesa i Billy Hollyday, u finalu večeri nastupio je i kantautor Woodie Guthrie koji je svoju baladu posvetio slijepom naredniku. Njeni završni stihovi podsjećaju da je unatoč višestoljetnih smrti brojnih Georgea Floydova, fašizam preživio i živi i dalje jer se Amerika, za koju se nadamo da nije većinska, kao i njen trenutni Predsjednik, najviše boje STRANCA:

It's now you've heard my story, there's one thing I can't see,

How you could treat a human like they have treated me;

I thought I fought on the islands to get rid of their kind;

But I can see the fight lots plainer now that I am blind.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 05:28