Franca Valeri, najbolja talijanska karakterna komičarka XX stoljeća, danas navršava 100 godina.
Na pozornici, na radiju, te na velikom i malom ekranu istaknula se britkom ironijom kakvu je od muških kolega imao zapravo samo još Nino Manfredi (ali češći su joj partneri bili Totò i njezin vršnjak Alberto Sordi). A povoda za ironiju nije manjkalo u presudnom periodu kada je Italija plesala na žici iznad jaza između još nazočnoga endemskog siromaštva (do sedamdesetih ona je bila zemlja emigracije u inozemstvo, dok unutrašnja još traje) i potrošačkog booma.
Kroz duge godine bila je jedan od stupova talijanskoga televizijskog varijetea i filmske “komedije na talijanski način”. Najpoznatija je, od pedesetih do sedamdesetih, bila po persiflaži tipskih mentaliteta: kao “signorina snob”, pa “manikirka Cesira”, koja je secirala milanske buržujke, ili “signora Cecioni”, rimska pučanka vazda na telefonu s mamom. Kao ni u teatru, ni pred kamerom joj ne treba gotovo ništa, možda jedan rekvizit (na primjer telefon) da zagospodari prostorom.
Zahvaljujući Indru Montanelliju nakladnik Mondadori objavio je 1961 njezin “Dnevnik gospođice snob”.
Lažna iskaznica
Franca Maria Norsa, kako joj je izvorno ime, rođena i odrasla u Milanu, preživjela je njemačku okupaciju zahvaljujući činovniku u matičnom uredu, koji joj je izdao osobnu iskaznicu s lažnim imenom. Otac joj je bio Židov, naime. Nakon tog iskustva i sama je, iako odgojena kao katolkinja, prigrlila židovski identitet.
Teatro dei Gobbi (Glumište grbavih), koje je godinama nastupalo i u Milanu i u Parizu, bilo joj je matična kuća u četrdesetima, karakteristična po tome što nije koristila ni scenografiju ni kostimografiju: za mimetičku preobrazbu njoj i muškim partnerima (Lucianu Salceu i Vittoriju Caprioliju, s kojim je sklopila prvi svoj brak) morala je dostajati gluma glasom i tijelom.
Popis njezinih filmova i televizijskih serija podugačak je. Zaključila ga je, na pragu svojih osamdesetih, ulogama u Manfredijevoj seriji “Linda i brigadir”, te u Monicellijevoj miniseriji “Kao da vani kiši”. U kazalištu je igrala do 2011, ali je 2014 nastupila i na Festivalu u Sanremu.
Autobiografija
U međuvremenu je uspješno režirala opere (zavoljela ih je od djetinjstva, bila je prijateljica Marije Callas, još jedne kadre zagospodariti pozornicom), organizirala festivale, sudjelovala u okupaciji zapostavljenih kazališta, a s navršenih 90 je objavila paprenu autobiografiju.
Ne glumi više, ne nastupa, žali se da joj je sa 100 godina jedini teret što više nema napora. I da, još je prkosna, i bistra kao gorski potok.