U jednoj od scena filma “Teret” Ognjena Glavonića, policijska patrola zaustavlja kamion negdje u debeloj unutrašnjosti Srbije. Policija namjerava otvoriti kamion da provjeri što se unutra vozi.
U tom trenutku vozač Vlado (Leon Lučev) pruži im nekakav papir. Lica policajaca u taj se čas skamene, počnu se obazrivo ispričavati. No ono što je u sceni zanimljivo nisu policajci, nego vozač. Njegovo je lice zagonetno, čini vam se načas da je iznenađen koliko i prometnici. Nije vam jasno zna li što na papiru piše, niti zna li koji teret vozi.
Nešto kasnije - točno na perfektnoj dramaturškoj “točki bez povratka” - gledatelj sazna što je bio teret kamiona, teret po kojem Glavonićev film nosi naslov. Po dolasku u Beograd, vozač prima honorar za “gažu” koju je odradio. Dok mirno stoji, kroz prozor se vidi bager koji u iskopanu jamu utrpava teret iz kamiona. Taj teret su tijela pobijenih civila koja vojska organizirano skriva i ukopava u jamu.
Za zapadnog gledatelja, taj trenutak u filmu možda i funkcionira kao “plot twist” koji kritičar ne bi smio odati. No, za ex-Yu gledatelje teško da tu može biti iznenađenje. U lokalnim medijima uvelike se pisalo o organiziranoj akciji srbijanske vojske koja je 1999. potrpala leševe kosovskih civila u hladnjače, da bi se cijela operacija razotkrila kad je za niskog vodostaja jedna od potopljenih hladnjača na Đerdapu izvirila iz Dunava. O toj se operaciji naširoko svjedočilo i na Haaškom sudu, a sam Glavonić o njoj je snimio konceptualno originalni dokumentarac “Dubina dva”.
“Dubina dva” je, prema svjedočenju samog Glavonića, nastala od materijala koji je prikupljan kao dokumentacija za igrani film. Kad se - međutim - Glavonićev dokumentarni prvijenac 2016. pojavio na Berlinaleu, mnogi su - uključujući autora ovog teksta - bili skeptični ima li smisla da se autor opet vraća istoj temi. Skepsa se pokazala suvišnom: “Teret” nije samo sjajan film, nego i potpuno drukčiji od “Dubine dva”.
Dok se dokumentarac panoramski bavio masom anonimnih ljudi uključenih u operaciju, “Teret” je film o samo jednom čovjeku. To je Vlado, pančevački vozač koji prihvaća “job” da vozi hladnjaču za vojsku, jer mu treba para.
Vlado ne postavlja pitanja, nikad ne znate koliko točno zna, a ako i ne zna - ne čini se da ga zanima što zapravo vozi. Tijekom filma, autor otvara i Vladinu obiteljsku historiju. Otac i stric su mu bili partizani. Stric mu je na Tjentištu ostao ukopan u neoznačen grob. Upravo je ispraznio očev stan pun revolucionarnih memorabilija.
Glavonićeva je poanta jasna: djeca generacije koju se ukapalo u masovne grobnice sad u masovne grobnice ukapa druge, i u tom leži moralni poraz (ne samo) srpskog društva. Taj motiv Glavonić podgrijava time što u jednu od ključnih scena filma unosi vizualni motiv partizanskog spomenika Bogdana Bogdanovića u mjestu Popini. Djeca se glupiraju u oknu spomenika - no, pojma nemaju što je taj spomenik, ni koga komemorira.
Ovako prepričan, Glavonićev film može zvučati kao produžena kolumna, filmovani politički “high-concept”. Ništa pogrešnije od toga! Glavonić je redatelj natruha i aluzija, a njegov film najbolji je kad napusti glavnu liniju i kad odluta u začudne i često fascinantne digresije. “Teret” je spiritualni “road movie” koji putuje u srce tame postjugoslavenskog srama. Ujedno, to je i najbolji srpski film snimljen posljednjih godina.