Redatelj o kojem je riječ trenutno je najveći dokumentaristički kroničar provincijske Amerike. Njegovi filmovi kronika su debelog ruralnog juga, duboka sonda u najčišću esenciju “americane”. Redatelj o kojem je riječ - međutim - nije južnjak, nije rođen u Teksasu ni u Alabami. Nije čak ni rođen u Americi. Rođen je takoreći preko puta Zadra - na obali Jadranskog mora, u gradiću Fermo pokraj Ancone.
Čovjek o kojem je riječ zove se Roberto Minervini. Od 2012. do danas ovaj bivši računalni programer snimio je ciklus od pet dokumentarnih filmova posvećenih maloj, nevidljivoj i marginalnoj Americi. Ti filmovi pretvorili su ga u jednog od najcjenjenijih dokumentarista današnjice. Ove subote zagrebački će Subversive Film Festival prikazati njegov posljednji film “What You Gonna Do When the World’s on Fire”, film koji je prošle godine igrao u glavnom programu Mostre. Ta crno-bijela, vizualno čarobna kronika godinu dana u životu crne sirotinje jedan je od najboljih filmova koji su ove godine prikazani na hrvatskim filmskim festivalima.
Roberto Minervini (1970) spada u one ljude (poput “Portugalca” Tabucchija ili “Engleza” Elliotta) koji pokazuju da se domovinu neki put može i birati. Nakon studija ekonomije u rodnoj Italiji Minervini se prvi put zaputio i doselio u SAD u 30. godini života i počeo raditi kao IT konzultant. Upisao usporedno i filmsku školu i počeo režirati. Tijekom 2000-tih s filipinskom se suprugom doselio u Teksas, gdje otkriva debeli američki jug. I nalazi temu oko koje će izgraditi opsesivni dokumentaristički opus.
Evangelička obitelj
Tom jugu Minervini će od 2005. naovamo pet dugometražnih dokumentaraca, koji se bave ekstremnim marginalcima američkog društva. Nakon prvih i manje zapaženih filmova “The Passage” (2011) i “Low Tide/Oseka” (2012) Minervini prvi put ozbiljno skreće pažnju trećim filmom “Stop The Pounding Heart”/Zaustavi srce koje kuca” (2013).
Riječ je o filmu koji zasijeca u samo srce američkog “Bible Belta” - bavi se nabožnom evangeličkom obitelji teksaških farmera i prati skupinu tinejdžerske djece koja su rascijepljena između generacijskog đira - flertova, cuge, izlazaka, plesa - te strogog ćudoređa i nebrojenih vjerskih zabrana. Minervini prati ultrakonzervativnu obiteljsku zajednicu, ali je ne osuđuje, ne svrstava se - da bi film na koncu doveo do potresnog finala: vjera pobjeđuje, mladoj djevojci koju trese mladenački flert slama se srce.
Indijanci za Tusti utorak
Nakon “Stop The Pounding Heart” Minervini snima naredni dokumentarac “The Other Side” koji je preskočio hrvatske festivale, no koji je u samom SAD-u izazvao pažnju. Kritičari će, naime, u više navrata reći da je Minervini snimio film o Trumpovoj glasačkoj bazi prije nego što je urbana, liberalna Amerika i spoznala da ta baza postoji. “The Other Side” bavi se sirotinjskim bijelim ambijentom Lujzijane, među ostalim se bavi i neformalnim bijelim milicijama te secira dubinski usađeni rasizam. Snimljen u zadnjoj godini Obamina mandata, to je bio film koji najavljuje što slijedi na idućim izborima. Minervini je tamo bio, vidio je što se sprema kad nitko nije.
“What You Gonna Do” je svojevrsni rasni odgovor na “The Other Side”. Nakon priče o bijeloj sirotinji Minervini pravi film o onoj jednako marginalnoj ali crnoj, prikazujući naličje američkog rasnog rasjeda. Minervinijev film tijekom desetak mjeseci prati pet skupina likova iz ambijenta sirotinjskih četvrti Mississippija i Lujzijane. Jedina od njih koja se ne bavi crnim ljudima je uvodna i zaključna vinjeta koja filmu daje začudni vizualni ključ: u njoj on prati skupinu Indijanaca koji po tradiciji sudjeluju u fešti Tustog utorka (Mardi gras), a za maškare se pripremaju oblikujući barokno prekomjerne kostime.
Najotvorenije politički dio priče je onaj koji prati Krystal Mohammad, pripadnicu nove generacije Crnih pantera, političku alternativku koja tijekom filma organizira proteste i protestira zbog svaki put novih i novih ubojstava mladih crnaca. Ipak, srce filma nisu ni Indijanci ni Crne pantere. Srce filma je Judy Hill, prerano ostarjela cura zblajhane kose koja vodi opskurni kafić u New Orleansu. Tijekom filma Judy se potpuno otvara: bila je žrtva seksualnog zlostavljanja, prošla je drogu i prostituciju. Uspjela se izvući, digla se na svoje noge i drži kafić, ali joj ide teško. Nad lokalom joj je hipoteka i prijeti joj zapljena.
Konačno, tu su i dva brata, 14-godišnji Ronaldo i 9-godišnji Titus koji odrastaju na krivoj strani New Orleansa. Dvojica klinaca rade - pa, otprilike isto ono što rade svi 14-godišnjaci i 9-godišnjaci na svijetu: klatare se po kvartu, voze bicikle, zavlače se kojekuda, lutaju po ranžirnim tračnicama i kanalima. Štos je u tome što je prostor po kojem lutaju pun opasnosti: mater ih stalno upozorava da budu kući do mraka, da paze da ne upadnu u kreševo i dobiju zalutali metak, da se dalje drže od dilera i droge. Djetinjstvo kao djetinjstvo - a opet, kao da odrastaju u minskom polju.
Isprepletene montažom i integrirane raskošnom, crno-bijelom kamerom Diega Romera Suarez-Llanosa priče Minervinijeva filma ostavljaju dojam kao da se odvijaju jedna drugoj iza ugla, u premreženom, bliskom susjedstvu. Film je - međutim - sniman u tri grada, a pet skupina likova koje film prati uzajamno se upoznalo tek na premijeri filma. Kreirajući ansambl-kast od međusobno potpuno nepovezanih naturščika, Minervini gotov da je stvorio njihov paralelni “cinematic universe” - tako da nije čudo da dio američke kritike film drži igranim, ili bar “docu-fictionom”.
Sociološki safari
Minervinijev film, pretpostavljam, može zvučati kao svojevrsni “poverty porn” - sociološki safari privilegiranog europskog bijelca koji će ispucati političku korektnost prikazujući američku mizeriju. Ništa, međutim, nije dalje istini od toga. “What You Gonna Do When the World’s on Fire” velika je himna ljudskoj izdržljivosti i vitalitetu, film koji unatoč socijalnom čemeru ostavlja neki neobični “feelgood” dojam.
Minervini kao da je u filmu pokušao rekreirati onu pučku definiciju bluesa: “pjeva o tužnim stvarima, a osjećaš se dobro”. Iz svog markeđanskog zavičaja Minervini je ponio senzibilitet koji puno duguje Frani Asiškom. Kao i Frane Asiški, i on je pjesnik i slavljenik siromaštva, čovjek s panteističkom crtom koji se divi svakom majušnom stvorenju, i u svakoj malenkosti nalazi veličinu. Slično kao Pasolini, Minervini prikazuje slavu malih ljudi koji su u njegovu filmu doslovce i neuvijeno heroji.
U samim Sjedinjenim Državama Minervinijev film nije prošao tako dobro kao u Europi. S obzirom na temu, ali i na kontekst nereda u Charlottesvilleu i sredine Trumpova mandata, američka je kritika očekivala borbeniji, političniji, više agitatorski film. Nemali dio kritičara najvažnijih i najutjecajnijih “trade papers” zamjerila je Minerviniju apolitično poetiziranje i nedostatak borbenog angažmana.
Možda je to razlog što je Minervinijev film preskočen u nominacijama za dokumentarne Oscare. Ali, Minervini ne tumači - on luta i gleda, prikazuje svjetove za koje nismo znali da postoje. Neki put takvi svjetovi zapljusnu svih u lice bez upozorenja. Minervinijevi filmovi takvo su upozorenje, opomena da takvi svjetovi postoje. Može li biti išta političkije?