GARY OLDMAN

NAJVEĆI 'ZICER' NA OVOGODIŠNJIM OSCARIMA Omiljenog negativca napokon čeka zlatni kipić

Publika ga obožava, niz filmskih zvijezda navodi kao svog najdražeg glumca. Hoće li Gary Oldman napokon biti nagrađen Oscarom?

Prema predviđanjima, Gary Oldman izborio je nominaciju za Oscara za interpretaciju Winstona Churchilla u filmu “Prijelomni čas”. Također prema predviđanjima, tu bi nagradu trebao i dobiti: glumi povijesnu ličnost, na što glasači Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti obično uvijek padaju (Meryl Streep dobila je svog trećeg Oscara za ulogu Margaret Thatcher u “Željeznoj lady”, Ben Kingsley za naslovni lik u “Gandhiju”, a sličnih primjera je bezbroj), potpuno se preobrazio za taj angažman (naime, Churchillu nimalo ne sliči), što mu je dodatni adut, a i konkurencija mu nije osobito jaka. U nekoj drugoj prilici njegov britanski kolega Daniel Day-Lewis (“Fantomska nit”) bio bi opasan izazivač, no on je skupio već tri Oscara i zalud mu prijetnje da se više ne želi baviti glumom, dok mladog Timothéea Chalameta (“Skrivena ljubav”) doživljavaju kao početnika: Oldman ima već 59 godina i još ne tako davno slovio je za najvećeg svjetskog glumca koji nikad nije dobio nominaciju za tu nagradu. Kletva je skinuta početkom 2012., kada su ga nominirali za ulogu špijunskog velemajstora Georgea Smileyja u filmu “Kralj, dama, dečko, špijun”, ali i nepravedno zaobišli: nagradili su simpatičnog Francuza Jeana Dujardina, koji u “Umjetniku” nije prozborio ni riječ, dok je Oldman obavio lavovski posao pri ekranizaciji romana Johna Le Carréa. Borio se s nevidljivom sjenom Aleca Guinnesa koji je Smileyja izvrsno tumačio u BBC-jevim mini-serijama “Kralj, dama, dečko, špijun” i “Smileyjevi ljudi”, i kao i on zamalo dobio živčani slom kad je shvatio da bi njegov junak mogao ispasti dosadan tip, ali je uloga profunkcionirala kada je upoznao Le Carréa i shvatio da je Smiley piščev alter ego, čak i po gestikulacijama koje se u romanima daju naslutiti. Bio je i na posebnoj dijeti za debljanje, no ni to nije impresioniralo Akademijine glasače.

Pohvalio ga Lydon

Oldmanov značaj u povijesti kinematografije prvi je naslutio pronicljivi američki kritičar Roger Ebert, koji ga je krajem osamdesetih proglasio najvažnijim novim britanskim glumcem. U to doba o njemu nismo imali pojma jer nijedan od njegova dva probojna filma, “Sid i Nancy” i “Naćuli uši”, nije otkupljen za jugoslavensku distribuciju. U prvom je igrao Sida Viciousa, zlosretnog basista Sex Pistolsa koji je u njujorškom kultnom hotelu Chelsea izbo na smrt svoju partnericu Nancy Spungen, tu je ulogu najprije htio odbiti jer se za punk nije zanimao, bio je pun sebe zbog dotadašnjih kazališnih uspjeha i smatrao je da je teatar važna, a film minorna umjetnost, ali ugovor je bio primamljiv, a agent uporan. Pritom je riskirao zdravlje jer se zbog što veće sličnosti patološki vitkom Viciousu podvrgnuo kuri mršavljenja i završio u bolnici. Nekadašnji frontmen Sex Pistolsa John Lydon dao mu je povoljnu ocjenu, filmu baš i ne, valjda zato što su likovi ostalih članova grupe gurnuti na marginu, međutim, međunarodni uspjeh bio je neosporan. “Naćuli uši” prošao je još bolje, i taj se bavio ljubavnom vezom koja je završila tragično, a njezini protagonisti bili su mladi talentirani londonski dramatičar Joe Orton i njegov nešto stariji partner Kenneth Halliwell. Glumcu je tema ovaj put bila puno bliža s obzirom na to da je Ortonove tekstove pripremao za dramske ispite, redatelj je bio već renomirani Stephen Frears (ubrzo će u Hollywoodu snimiti “Opasne veze” s Johnom Malkovichem, Glenn Close i Michelle Pfeiffer), Halliwella je igrao Alfred Molina, a Vanessa Redgrave utjelovila je Ortonovu agenticu Peggy Ramsay. Oldmanu je zacijelo imponiralo što je nominiran za nagradu Kraljevske akademije za film i televiziju.

Odbijenica u akademiji

Kad su ispiti u pitanju, koliko su im ishodi nepredvidljivi najbolje pokazuje Oldmanova aplikacija za čuvenu londonsku Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti. Sin varioca koji je napustio obitelj kad je dječaku bilo sedam godina, najprije je htio postati pijanist, čak si je kupio jeftini glasovir od usputnih zarada, da bi se u srednjoj školi, u koju više nije išao nakon 16. godine, zainteresirao za glumu. Profesor drame mu je objasnio da se prava naobrazba dobiva jedino na akademiji i on se prijavio, međutim, dobio je odgovor: “Dođite iduće godine, a u međuvremenu razmislite o nekom drugom zanimanju”. Srećom, na koledžu Rose Bruford za teatar i glumu smatrali su ga talentiranim, čak mu dali i stipendiju, a tamo je i diplomirao. Igrao je po raznim teatrima, početkom osamdesetih već ga je zamijetio Mike Leigh, koji tada nije snimao filmove, nego TV drame i u jednoj od njih, naslovljenoj “Međuvrijeme”, dao mu zapaženu ulogu uz nove mlade zvijezde Tima Rotha i Phila Daniels. Ipak, važnije je što je tada nastupio u sumornom komadu Edwarda Bonda “Spašeni” (koji je potkraj šezdesetih i u nas izazvao skandal) i postao glumac na kojega se ozbiljno računa. Glumio je u još jednom Bondovu komadu, “Papinu vjenčanju” (naslov nema veze s radnjom), gdje ga je uočio redatelj filma “Sid i Nancy”, neobuzdani Alex Cox, i trasirao mu buduću karijeru.

Uloga u sapunici

Dva izvrsna britanska filma bila su dostatna da ga zapaze u Hollywoodu, ne biste vjerovali, ali među prvim tamošnjim poslovima bila mu je uloga u jednoj epizodi “sapunjave” serije “Knots Landing”, no puno je impresivniji posao obavio u gangsterskoj drami “Stanje milosti” tada vrlo ambiciozne holivudske prinove Phila Joanoua (igrali su još Sean Penn, njegova tadašnja družica Robin Wright i Ed Harris). Tvornica snova tada je bila krcata mladim britanskim glumcima koji su čekali pravu priliku, zvali su ih “Brit Pack”, među njima su se izdvajali Daniel Day-Lewis i Colin Firth, a Oldman im je bio lider. Iz nesmotrenosti je upravo odbio naslovnu ulogu u “Edwardu Škarorukom” Tima Burtona (dobio ju je Johnny Depp), skoknuo je do Hrvatske, gdje je poznati dramatičar Tom Stoppard ekranizirao vlastiti komad “Rosencrantz i Guilderstern su mrtvi” (dobio je ulogu Rosencrantza), a zatim snimio biografski film o Dylanu Thomasu: zbog njega se razveo od svoje prve supruge, glumice Lesley Manville (kasnije družice Mikea Leigha), i oženio partnericu Umu Thurman, međutim, brak je potrajao samo dvije godine. Kasnije se još triput vjenčavao i priznao da je održavanje takvih veza neizmjerno zahtjevno.

Oliver Stone početkom devedesetih bio je na vrhuncu, dobio je Oscara za “Vod smrti”, ratnu dramu o Vijetnamskom ratu, i još jedan pozlaćeni kipić za režiju filma “Rođen 4. srpnja”, koji se bavio postvijetnamskim traumama. Upravo je pripremao svoj najskuplji film, “JFK”, i htio je da Oldman igra Leeja Harveyja Oswalda: glumac je bio zgranut kako je lik u scenariju šturo opisan, no redatelj mu je poručio neka se snađe. Uronio je u knjige i novinske članke, razgovarao s Oswaldovom udovicom i njezinom djecom i ostvario dojmljivu interpretaciju: ipak, najviše ga je impresionirala razina projekta na kojem je surađivalo na stotine ljudi, bio je to njegov prvi pravi susret s Hollywoodom. Drugi i puno važniji odigrao se u filmu “Drakula” Francisa Forda Coppole, igrao je naslovnu ulogu i nosio kompliciranu masku, te bio zadivljen redateljevim umijećem. Danas svojim studentima preporučuje da pogledaju što više puta “Kum II” jer bolju filmsku školu nikad neće proći.

Devedesete su označile procvat američkog nezavisnog filma, ali i europskih produkcija koje su se ubacivale na to tržište. U tom je razdoblju Oldman postao ultimativni negativac svjetske kinematografije, diler droge s “rasta” frizurom u “Pravoj romansi” Tonyja Scotta po scenariju Quentina Tarantina, korumpirani državni agent za borbu protiv droge u “Leonu - profesionalcu” i galaktički diktator u “Petom elementu”, oba u režiji Luca Bessona. Tarantino ga je htio angažirati za “Pakleni šund”, no ulogu brbljavog, ironičnog kriminalca poslije je dobio Samuel L. Jackson, magazin Empire nazvao ga je “psycho de luxe”, dok su na MTV-ju inscenirali borbu filmskih superzlikovaca uz pomoć lutaka od gline: njegov izazivač bio je Christopher Walken.

Pijan na snimanju

Iako je prošao svoje rituale na holivudskim razuzdanim zabavama, rijetko kad se time javno hvalio, klonio se tabloida i tumačio svima: “Biti slavan, to je potpuno druga karijera. Ja za to nemam snage.” Nešto od svega toga ipak ga je zakvačilo, iskreno priznaje da je bio toliko pijan na snimanju “Grimiznog slova” da pojma nema što se tamo odigravalo. Jedino ga je partnerica Demi Moore upozorila da bi mu bilo najpametnije da ode na kliniku za odvikavanje, što je i napravio te se poslije priključio sastancima Anonimnih alkoholičara. Njima zahvaljuje što je trijezan već gotovo dva desetljeća, a droga ga ionako nikad nije zanimala.

Godine 1997. režirao je zasad svoj jedini dugi film, sugestivnu obiteljsku dramu “Ništa u ustima” s Rayom Winstoneom, dobio za njega dvije nagrade Britanske akademije za film i televiziju, za najbolji film i scenarij, te pobijao govorkanja da je u pitanju autobiografska priča: ima u njoj situacija kroz koje su prošli njegovi znanci, ali ne i osobnih iskustava. Ako se planovi obistine, Oldman bi uskoro trebao režirati i svoj drugi film, “Leteći konj”, biografsku dramu o pionirskom fotografu Eadweardu Muybridgeu, u kojem će glumiti i jednu od uloga, ali ne i onu naslovnu.

Početkom milenija nije imao puno posla u Hollywoodu, nejasno je da li stoga što je bio nezadovoljan završnom verzijom filma “U obranu časti” (ili “Kandidat”) s Joan Allen, kojem je bio jedan od producenata, ili zato što je zahtijevao da ga u filmu “Hannibal” potpišu prije špice, odmah uz njegova prijatelja Anthonyja Hopkinsa i Julianne Moore. U srednjostrujašku kinematografiju vratio se zahvaljujući serijalu o Harryju Potteru, i to njegovu najboljem izdanju, “Harry Potter i zatočenik Azkabana”, sad više nije igrao negativca, nego Siriusa Blacka, ujaka glavnog junaka, a njegovo novo, nazovimo to “prijazno” lice potvrdio je i serijal o Batmanu Christophera Nolana, u kojem je dobio ulogu simpatičnog policijskog inspektora Jima Gordona. U “Tamnom vitezu” svi su bili oduševljeni Heathom Ledgerom i njegovom interpretacijom Jokera, za koju je posthumno nagrađen Oscarom, međutim, znalci su upozoravali da je najimpresivniji glumački posao u tom filmu obavio upravo Oldman, i to gotovo nezamjetno.

Snimao štošta

U karijeri je radio štošta, snimao glazbene spotove, reklame i videoigre, prihvaćao je uloge i preko volje, pa su ga nazivali “kraljem glumatanja”, jedan od najboljih prijatelja bio mu je pokojni David Bowie, a danas se druži s Danielom Radcliffeom. Tom Hardy, Brad Pitt i Ryan Gosling smatraju ga svojim najdražim glumcem, a on bi - da mu se za to pruži prilika - najradije snimao s Paulom Thomasom Andersonom, Wesom Andersonom i Toddom Hynesom. Najugodniji rad na filmu? Svakako onaj na snimanju “Kralja, dame, dečka, špijuna”, jer mu je jedan od partnera bio John Hurt, kojega je obožavao kad se počeo baviti glumom: “Ništa nije tako inspirativno kao blizina uzora koji vas je naveo da odaberete taj poziv”, tvrdi Oldman.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. lipanj 2022 20:35