Ako postoji čovjek kojem pristaje epitet "holivudski postmodernist", onda je to bez ikakve dvojbe Charlie Kaufman. Filmovi i scenariji 62-godišnjeg njujorškog filmaša posjeduju sve one karakteristike koje su tipične za "tvrdu" varijantu postmodernističke metafikcije. Kaufmanovi filmovi puni su poigravanja pripovjednim svjetovima, kineskih kutija, relativiziranja pripovjednih instanci, igranja s lažnim i zbiljskim.
Ti postmodernistički postupci, naravno, postoje i drugdje u filmu. Koketirali su s njima i drugi režiseri, od Petera Greenawaya do Leosa Caraxa i od Van Dormaela do Almodovara. Kod Kaufmana je štos, međutim, što je te postmodernističke strategije unio u srce srca Hollywooda. Njegovi scenariji - kao "Biti John Malkovich" ili "Adaptacija" - ili filmovi koje je režirao - poput "Sinegdohe, New York" i "Anomalise" - unijeli su metafikciju u majors produkciju, postmoderni eksperiment u multiplekse.
A dok su multipleksi u međuvremenu uzdrmani virusom, Kaufman je - poput mnogih drugih holivudskih filmaša - migrirao na internetske platforme. Sredinom mjeseca na Netflixu je premijerno prikazan novi Kaufmanov film pod naslovom "I'm Thinking of Ending This" (Razmišljam da prekinem ovo). Kaufman je pred publiku - ovaj put internetsku - stavio novu u nizu svojih postmodernističkih, eksperimentalnih zagonetki. Rekli bismo, možda i najzakučastiju do sada.
"I'm Thinking of Ending This" temelji se - navodno, vjerno - na romanu struje svijesti kanadskog esejista i prozaika Iaina Reida (1980). Film počinje naoko banalno. Djevojka (Jessie Buckley) i mladić (Jesse Plemons) sjedaju u auto i tijekom zimskog, zametenog popodneva putuju u susjedni grad, gdje će djevojka prvi put upoznati mladićeve roditelje.
Mladi par ne hoda dugo, a djevojka/pripovjedač ima dvojbi: nije sigurna da li joj se Jake sviđa, i putem - kako naslov eksplicira - "razmišlja da prekine ovo", to jest - njihovu vezu. Stvari ne postaju jednostavnije kad par stigne na odredište. Ispostavi se da su Jakeovi otac (David Thewlis) i mater (Toni Collette) prvorazredni čudaci.
Tu - u roditeljskoj kući - Kaufman prvi put počinje potkopavati koherentnu realističku naraciju. Kuća se pretvara u hororsko začudnu klopku, a kroz niz halucinantnih montažnih skokova Kaufman flash-forwardima "najavljuje" eventualni budući život novopečenog para i starih domaćina. Pri tom, naravno, nije jasno je li ono što vidimo metafikcijski puzzle ili samo uobrazilja preplašene pripovjedačice.
Potpuno poljuljani pripovjedni svijet sasvim se razlaže u posljednjoj (i boljoj) trećini filma kad se par po snježnoj cesti vraća doma. Jake iz nejasnih razloga insistira da voze prečicom pokraj njegove bivše škole. Usred snježne noći zastanu kod škole koja je - pomalo stephen-kingovski - prazna i osvijetljena. U školi je samo stari podvornik čije se noćno dežurstvo čitav film vraća kao refrenski, provodni motiv. Shvatite da starac s partfišem i sićem nije tu samo sporedni lik, nego bitan kamenčić u slagalici.
Kaufmanov film od 134 minuta gledao sam onako kako ljudi gledaju Netflixove naslove - na malom ekranu, kod kuće. Gledao i - iskreno - nakon dva sata i četvrt nisam pokopčao ni bijele. Tek potom sam sjeo, pročitao desetak recenzija Reidovog romana i pomalo počeo poimati konture onog što sam gledao.
Motivi koji u Kanađaninovom romanu vjerojatno imaju smisla u Kaufmanovom radu vjerno su filmovani, ali bez pripovjedačkog glasa i prozne materijalizacije oni vise u zraku i ne povezuju se u cjelinu. Ono što je u Reidovom romanu struja svijesti koja se razlaže u pripovjedačeve projekcije i fantazije, kod Kaufmana se tek svodi na neugodan odnos već od starta nefunkcionalnog para. Kaufmanov je film, bar meni, ostavljao dojam zagonetke bez ključa i rješenja.
U filmu se - naravno - vidi Kaufmanov talent. Na trenutke se vidi da je to djelo istog čovjeka koji je režirao divnu "Anomalisu" i napisao sjajne "Ispovjedi opasnog uma". Vidi se isti osjećaj za finu sjetu, isti dar da iz glumaca izvuče puno, ista vještina tvorbe halucinantne atmosfere. Ovaj put, međutim, kao da slagalica na funkcionira. "I'm Thinking of Ending This" je film koji (ponovo) pokazuje da se metafikcijska postmoderna proza teško ekranizira.