Da je snimljen, film Zorana Tadića “Drvo života” mogao je biti najzanimljivije ostvarenje hrvatske kinematografije o Domovinskom ratu. Ne vjerujete? Pročitajte upravo objavljenu knjigu “Drvo života - scenariji i sinopsisi” u kojoj je Branko Ivanda skupio Zoranove nerealizirane projekte. Dio je to biblioteke “Hrvatski imaginarni film” u kojoj Ivanda namjerava publicirati sve što su naši najvažniji (i oni manje važni) redatelji htjeli napraviti, a iz različitih razloga nisu uspjeli.
Teško da će se među njima naći tako intrigantan tekst kao što je “Drvo života”. Radnja započinje u drugoj polovici 1991., junakinja Jelka provodi dane i noći u skloništu, Zagreb je pod uzbunama, ona je slikarica i pokušava prikratiti vrijeme crtajući pod slabim svjetlom Uvijek je to jedan te isti motiv, drveta koje izbija iz ponekad razrušene, a ponekad razmjerno očuvane kuće. Njezin dečko Vjeko je hrvatski branitelj, on se bori u Vukovaru, a kad tu i tamo dobije dopust, nagovara je da ode u Berlin gdje joj živi prijateljica Nina i nudi joj stalni smještaj: u Zagrebu nije sigurno, njega ionako nema, bolje joj je da je negdje gdje nema rata.
Jelka naposljetku popušta, ali joj u Berlinu nije ugodno, stalno razmišlja o Vjeki i što mu se sve može dogoditi. Nina je nagovara da održi izložbu, o Hrvatskoj se sada piše u njemačkim medijima i umjetnici iz te zemlje mogli bi biti zanimljivi. Jelki se ne sviđa da se tako promovira, iako je Nina jednom galeristu pokazala njezine radove i on je bio za njih itekako zainteresiran.
Stiže vijest da je Vjeko poginuo, granata mu je smrskala lice pa ga se nije moglo ni prepoznati. Jelka je šokirana, ali odbija povjerovati da je on mrtav. Stalno joj se priviđa na ulici, kao da ga je upravo vidjela na mostu preko rijeke Spree kojim redovno prolazi. Jedne večeri on se uistinu pojavi, vode ljubav, ali zatim nestaje kao da ga nije ni bilo. Njoj se učini da je zatrudnjela, ima sve simptome koji na to upućuju, ali joj liječnik objasni da je to histerična trudnoća. Bez ikakve volje za životom ona naposljetku umire.
Žena fantom
Sljedeća scena odigrava se puno kasnije, nositelj radnje sada je Vjeko, ispada da on nije poginuo, netko drugi stradao je umjesto njega, a tko zna što mu se poslije dogodilo. Živi u Zagrebu u stanu u kojem je bio s Jelkom, teško hoda jer ima problema s krvnim žilama u nogama i stanje će mu se po svoj prilici samo pogoršavati. Šetnje periferijom glavna su mu zanimacija, ne samo iz zdravstvenih razloga (hodanje mu je preporučio liječnik), a tijekom jedne od njih priključuje mu se Jelka. Jasno je da je u pitanju utvara, na kraju prethodnog dijela njezina je smrt bila neupitna, ali Vjeki je isprva drago što bar tako može imati uza se voljenu ženu. Čak odlazi u Berlin da se uvjeri da je ona uistinu umrla, nakratko se zbliži i s Ninom, ali se brzo povlači te vraća u Zagreb. Jelka se i dalje pojavljuje sve dok je on ne zamoli da nestane iz njegovih snoviđenja. Sada je još nesretniji, no kad se ona vrati, Vjeko je udavi. Nije u stanju izdržati njezinu fantomsku prisutnost.
Tjeskoban dojam
“Drvo života” neobičan je scenarij jer rat sagledava isključivo iz intimističke perspektive. Da, Hrvatska je u ratu, ali za glavne junake jedini je problem što ne mogu biti jedno uz drugo. Nadalje, nevjerojatno je da je ta snažna ljubavna veza prerasla u priču o duhovima, krajnje netipično kada su priče o Domovinskom ratu u pitanju. Istina, ima nešto od toga u filmovima “Nebo sateliti” i “Živi i mrtvi”, no ovdje je sve vrlo izravno. Mrtvi se pojavljuju tu među nama kao da su živi, slično francuskoj seriji “Povratnici” koja je početkom ovog desetljeća osvojila svijet. Minimalizam i ponavljanja još više pojačavaju tjeskoban dojam, tako da je na kraju situacija bezizlazna, uostalom, kao i u mnogim autorovim ranijim filmovima. Zoranov je scenarij nastao negdje početkom milenija i kasnije je u nekoliko navrata dorađivan, u suradnji najprije s Pavlom Pavličićem, a kasnije s Tomislavom Jagecom.
Zašto nije realiziran odmah kad je napisan? U to vrijeme povjerenik za film bio je njegov prijatelj dr. Ante Peterlić i Zoran je smatrao da mu ne treba takva vrsta protežiranja. U regularnom mandatu Peterlić je odobrio projekte svojih također vrlo dobrih prijatelja - Branka Ivande (“Konjanik”), Petra Krelje (“Ispod crte”) i Krste Papića (“Infekcija”) - ali Zoran je čekao novog povjerenika za film. Kad mu je napokon projekt odobren, bilo je to 2006., rangiran je na treće mjesto po vrijednosti, ali po dobivenom novcu bio je tek na sedmom mjestu. Rekli su: “To ionako mora biti koprodukcija, neka strani partner uloži nešto sredstava”. Nema veze što je nekim filmovima koji su također bili koprodukcije pripalo više novca. Zoranu nije osobito pomoglo što je njegov producent bio Sava film Tomislava Jageca, koji je dotad realizirao samo jedan film, a i taj djelomično: naime, Ante Babaja snimio je malom videokamerom cjelovečernji dokumentarni film “Dobro jutro”, a Sava film je isposlovao njegovo prebacivanje na 35 mm vrpcu, za što nisu potrebna osobita sredstva. S nekim jačim producentom možda bi sve bilo drukčije.
Ipak, i ovako su pripreme za film uznapredovale, Zoran je s Jagecom i svojim stalnim direktorom fotografije Goranom Trbuljakom otputovao u Berlin, našli su lokacije kojima su bili zadovoljni, film je trebao biti crno-bijeli, kao i redateljevo prethodno ostvarenje “Treća žena”, ali i njegov prvijenac “Ritam zločina”, a glavnu žensku ulogu igrala bi Alma Prica (tko bi glumio Vjeku, nije poznato). Na žalost, u rujnu 2007. Zoran je umro od raka, ispalo je da je tema smrti u njegovu scenariju bila previše blizu stvarnosti. Jagec nije odustajao od projekta, gurao ga je i na druge fondove (simptomatično je da se u kasnijim knjigama snimanja koje je on kontrolirao zagubilo ime izvornog koscenarista Pavličića, tijekom desetljeća jednog od najpouzdanijih Zoranovih suradnika) i namjeravao sam režirati, s direktorom fotografije Trbuljakom. Potonjeg, istina, tako nešto nije previše zanimalo, redateljski posao nije ga osobito privlačio, a i znao je da je takvu vrstu priče mogao na filmu dočarati samo Zoran, čiji je vizualni prosede uvijek bio poseban. “Drvo života” nikad nije snimljeno, ali samo čitanje scenarija može biti itekako poticajno.
Knjiga “Drvo života - scenariji i sinopsisi” sadrži još jednu prvorazrednu atrakciju, scenarij “Proljeće bu naše” kojim je s 1976. na 1977. Zoran trebao debitirati. Tada je već bio proslavljeni autor dokumentarnih filmova, “Druge” i “Pletenice” osvajale su nagrade na međunarodnim festivalima, ali nikako da dobije cjelovečernji igrani film. U tom je razdoblju Sulejman Kapić, prvi čovjek Jadran filma, pobjesnio na hrvatski filmski fond koji njegovu poduzeću nije odobrio dovoljno projekata te odlučio snimiti tri filma u vlastitoj režiji, “Mećavu” Antuna Vrdoljaka po istoimenoj drami Pere Budaka, “Lude dane” Nikole Babića, proširenu verziju njegova filma srednje dužine, a treći je trebao biti “Proljeće bu naše”. Zoran je već počeo snimati, s obzirom na to da je to bila priča o strastvenim nogometnim navijačima, posjeo bi glavnog glumca Zvonimira Zizija Jurića (došao je u Zagreb iz Mostarskog kazališta, igrao u Zagrebačkom kazalištu mladih i poslije stradao u prometnoj nesreći) na stadion Dinama sat vremena prije nego što su počeli puštati gledatelje, namjestio kameru i zatim čekao da se pojave “besplatni statisti”. Materijal nikad nije upotrijebljen jer su mu iz Jadran film javili da je taj projekt storniran. U čemu je bio problem?
'Proljeće bu naše'
Zoran je počeo pisati scenarij s Dubravkom Jelačićem Bužimskim, već afirmiranim dramatičarom, koristili su i dijelove tada popularne monodrame “I to ljudi govore” koju je vrlo uspješno izvodio Slavko Brankov, pa je i on potpisan kao koscenarist, a nekoliko scena napisao je i Pavličić. Glavni junak - kojeg je trebao igrati Jurić - nema posebno ime, on je naprosto Navijač, oženjen je i ima dvoje djece, radi administrativni posao koji ga uopće ne zanima, nadmudruje se s kolegama, a jedino za što uistinu živi su odlasci nedjeljom u Maksimir. Problem je što njegov voljeni Dinamo nikako da osvoji prvenstvo, suci ga potkradaju, igrači su krivo raspoređeni, a gubi i na domaćem terenu. Uvijek, međutim, ostaje utjeha: “Jesen smo uprskali, ali proljeće bu naše”.
Savršena pljačka
Priča je to o malim ljudima nezadovoljnim životom, preduboko su zagrezli da bi bilo što u njemu promijenili, ima tu puno atmosfere Golikova velikog hita “Tko pjeva zlo ne misli”, ali ovo se odigrava u suvremenom Zagrebu u kojem junaci ne vole pričati o politici, nego o nogometu. Vjerno su predočeni svi navijački rituali, popunjavanje sportske prognoze, sastanci kod “pimpeka”, kipa golog atletičara ispred Dinamova stadiona, te odlasci u kafiće poslije utakmice, gdje se najčešće pije gemišt, a i pokoja žestica. U tom svijetu dinamovaca najveći je bauk Crvena zvezda, Navijač se posvadi sa svojim kumom jer je na dječjem rođendanu kćerkica potonjeg iz inata izjavila da navija za taj klub, a na “crnoj listi” je i Partizan, koji - karakteristično - bodri Navijačev šef. Navijač čak doživi kratku romansu, zagleda se u mladu studenticu koja je na stadionu sjela pokraj njega, vikala srčano na igrače i očito znala sve o nogometu. Na žalost, brzo shvati da ona pripada svijetu koji je njemu nedostižan.
U Jadran filmu su valjda naknadno zaključili da im ne treba nikakav film o Dinamu, pogotovo ne onaj koji će potpisati redatelj zabranjenog dokumentarca o studentskom štrajku 1971. (koredatelj mu je bio Branko Ivanda, a producent Filmski autorski studio, poznatiji kao FAS, Krune Heidlera). Kako svjedoči Zlatko Vitez, koji je tada bio zvijezda u usponu, ali se nije klonio kontroverzi, i koji je trebao igrati jednu od glavnih uloga, uplela se i politika, a vjerojatno je onaj koji je kasnije pomnije pročitao scenarij i analizirao dijelove u kojima se spominju Dinamo, Crvena zvezda i Partizan mogao tu pronaći štošta subverzivnog. Takvi se filmovi tada naprosto nisu snimali u jugoslavenskoj kinematografiji.
Tako blizu do debitantskog filma, a zapravo tako daleko: Zoran se utješio što su u Zagreb filmu pokazali izvjesno zanimanje za njegov scenarij “Ubojstvo za London”, napisao ga je samostalno i čak ga se i ozbiljno prerađivalo, no teško da bi ta kriminalistička komedija - čiji je scenarij također uključen u knjigu “Drvo života” - ikad bio realiziran. Ma koliko bila benigna, u njoj glavni urednik utjecajnih novina, direktor banke i njegov sin, sportski komentator, odluče počiniti savršenu pljačku, krivnju svaliti na skromnog novinara i pobjeći u inozemstvo. Tako nešto nikad ne bi prošlo u ondašnjem sistemu, a i bolje da je tako, jer se Zoran postupno etablirao na Televiziji Zagreb, urednica dramske redakcije Palma Katalinić povjerila mu je dvije vrlo zapažene TV drame realističnog prosedea, režirao je i dvije epizode politički prestižne serije “Nepokoreni grad”, no “Ritam zločina”, koji je izvorno realizirao za filmsku emisiju “3-2-1 kreni”, predstavio ga je kao jednog od najintrigantnijih redatelja u tadašnjoj Jugoslaviji. Odjednom je postao miljenik filmskih komisija, specijalnost su mu krimići i trileri, bio je to zapravo film noir domaćeg podneblja s puno artizma, a do 1990. već je napravio šest takvih ostvarenja, bio je najplodniji autor tog razdoblja.
To mu se pomalo osvetilo devedesetih, pogotovo što njegov posljednji film “Orao”, prema Pavličićevu romanu “Umjetni orao”, uopće nije prikazivan u kinima jer mu je producent Marjan film završio u stečaju. Nudio je nove projekte, jedan od njih “Pečalno lutanje” koji je napisao s književnikom Stjepanom Čuićem (u knjizi krivo potpisan kao Čulić) doimao se kao zakasnjeli obračun sa socijalizmom, bez čvrste priče, s ponekom zanimljivom scenom, ali u cjelini nepoticajan. Zahvaljujući Zlatku Vitezu koji je sredinom tog desetljeća kraće vrijeme bio ministar kulture, snimio je “Treću ženu”, preradu “Trećeg čovjeka” u ratom zahvaćenom Zagrebu, u kojem se vratio crno-bijeloj fakturi fotografije iz “Ritma zločina”: nju je nimalo slučajno namjeravao zadržati i u filmu “Drvo života”.
Bez datiranja
Knjiga koju je uredio Ivanda (ozbiljan je propust što nije uložen osobit trud da se točno datiraju pojedini scenariji i sinopsisi) iznimno intrigantno dopunjava praznine u Zoranovoj karijeri i upozorava na neke mogućnosti koje nisu iskorištene. Svakako treba pročitati sinopsis za nikad snimljeni film “Sastanak kod mrtvog čovjeka” u kojem su glavni likovi ustaša, liječnik bez političkog opredjeljenja i ljubavnica ilegalca za kojim je izdana tjeralica. To je film o ratu u kojem rata uopće nema, bitni su samo odnosi među likovima, a oni se svode na čistu manipulaciju. Voljeli bismo da je nešto takvo snimljeno u nas, jer bi žanr partizanskog filma učinilo neusporedivo izazovnijim.