ZAGREB - Za nju se prvi put čulo kada je svojim prvim filmom “Pusti me da spavam” osvojila Zlatna kolica na Zagreb Film Festivalu, a može se pohvaliti i činjenicom da je upravo ona “vratila” Milenu Dravić u hrvatski film malom ulogom u filmu “Ta tvoja ruka mala”.
U međuvremenu je snimila još nekoliko srednjometražnih filmova, a prije mjesec dana redateljica Sara Hribar dovršila je snimanje kratkog filma radnog naslova “Al’ tata ti me voliš” za drugi dio omnibusa “Zagrebačke priče”.
Ista glumačka ekipa već mjesec i pol svakodnevno održava probe za novi, još neimenovani projekt, a Sarina “ekipa iz snova”, zbog koje je izjavila da se osjeća kao “najsretnija redateljica na svijetu”, glumci su mlađe generacije Jadranka Đokić, Nataša Janjić i Frano Mašković, kojima su se u međuvremenu priključila još neka imena, poput Dijane Vidušin i Stjepana Perića.
Stan kao ured
Sve je počelo upravo filmom “Pusti me da spavam”: - Dogodila nam se vrlo lijepa suradnja i rezultat nakon tog filma, a kako kaže izreka, ne mijenjaš konja koji pobjeđuje. Godinu i pol nakon toga napravili smo “Libertango” koji je potvrdio da to nije bila slučajnost. Oni su ujedno najbolji “toplomjeri” toga koliko sam ja napredovala, nazadovala ili ostala na mjestu. Mislim da je hrvatsko glumište jedna bombonijera i redatelji su danas u prekrasnoj poziciji da gledaju tu glumačku bombonijeru različitih generacija, gdje doslovce samo biraju vole li više praline ili nugat - slikovito objašnjava Sara.
Razgovar smo vodile u njenom uredu, u stanu gdje ujedno održava probe i sastanke s glumcima (“moje priče su dosta komorne, tako da je stan prirodno mjesto za probe”) i čije su police prepune suvenira koje donosi s putovanja i festivala.
Arapsko tržište
U posebnom sjećanju ostao joj je Festival mediteranskog kratkog filma u Maroku, gdje je 2008. gostovala s “Libertangom”: - To je kraljevski festival, pa nas je u Casablanci dočekala limuzina s vozačem koji nas je vozio kroz cijeli Meksiko sve do Tangera gdje smo proveli prekrasnih deset dana. Bili smo dosta zapaženi i proglašeni najboljim filmom, a kako je ove godine i “Ta tvoja ruka mala” bila u Maroku, volimo se šaliti da nas arapsko tržište jako voli.
Sara je uz klasičnu gimnaziju završila i klavir u glazbenoj školi, te je postojala vječna dilema hoće li krenuti glazbenim ili filmskim putem, iako njeni roditelji, redatelj Hrvoje Hribar i dramaturginja Tanja Kirhmajer, nisu bili oduševljeni idejom da kreće njihovim stopama.
- Ljudi vole pričati o nepotizmu, ali jedina osoba koja je zaslužna da se opredijelim za režiju - i to uvijek kažem, ali nikad ne napišu - tadašnja je ravnateljica klasične gimnazije Anđelka Dukat kojoj dugujem apsolutno sve. Osjetila je moj afinitet prema filmu i pružila mi je ogromnu moralnu i ljudsku podršku, nabavila u tom trenutku najbolju moguću kameru, poticala me na snimanje i zvala bivše učenike klasične gimnazije Almu Pricu, Enesa Vejzovića i Jelenu Miholjević da sudjeluju u mojim filmovima - nabraja Sara, koja je u gimnazijskim danima imala i ska punk bend u kojem je lead vokal bila radijska voditeljica Tamara Loos (“išle smo skupa u razred i ubit će me kad ovo pročita”).
Iako je od aktivnog bavljenja glazbom odustala, tijelo, kaže, pamti, pa i danas rado sjedne za klavir, a i svoje je glumce za potrebe filma naučila svirati, tako da Nataša Janjić u “Libertangu” zaista svira Beethovenovu “Mjesečevu sonatu”.
Letu štuke
Krajem svibnja Saru očekuje snimanje spota za sarajevski bend Letu štuke, čiju glazbu koristi u svom posljednjem filmu “U jednoj zimskoj noći” koji je premijeru imao krajem travnja na festivalu u Valenciji.
- To je crno-bijela mozaična triler drama, vrlo zimske i vrlo mračne atmosfere. Glavne uloge tumače Dijana Vidušin, Stjepan Perić i Judita Franković, a radi se o predbožićnoj noćnoj priči u kojoj se povezuju sudbine 19 ljudi koje dijeli zajednički kvart, Britanac. To je kvart gdje živim, koji mi je oduvijek bio drag, ali i zanemaren na filmu - ističe Sara.
Osim režije, veliki gušt predstavlja joj i pisanje scenarija, a ono od čega, kako kaže, zapravo živi je njena dječja emisija na HRT-u “Tajni dnevnik patke Matilde”. Od 18. godine suradnik je na dječjim emisijama HRT-a, a projekt koji je isfinancirao sve njene filmove bio je “Žutokljunac”.
Kad smo se već dotakli financija, zanimalo nas je hoće li se prijavljivati na natječaje HAVC-a, s obzirom na funkciju njenog oca, i misli li da je ženskim redateljicama teže dobiti sredstva za dugometražni film?
- Uredno apliciram na HAVC i uredno ne dobivam novce, samo se nemam potrebu žaliti zato što vjerujem da su prošli oni koji su bolji, a mislim da to nema veze ni sa spolnom diskriminacijom. Živim u jednom antinepotističkom sustavu unutar moje obitelji i bilo bi diskriminatorno da ja ne mogu dobiti novce zato što je moj otac ravnatelj HAVC-a. A isto tako mislim da apsolutno nisam zaslužila dobiti novce za to što sam prijavljivala do sada. Danas mi je drago što neki projekti nisu prošli jer su mi se zato dogodili neki drugi.
Najveći uspjeh
Na kraju je zaključila:
- Ne primjećujem da netko više govori da sam “mala od Hrvoja” i mislim da je uspjeh ako se uspiješ riješiti te plemenske apozicije da si nečija kći, već da postaneš ti kao ti i da te ljudi počnu tako doživljavati. To je za početak, s ovih 25 godina, najveći uspjeh.
Drugi film posvetila sam Zoranu Tadiću
- Još jedna stvar koja me potakla da se krenem baviti režijom jest naše dvorište sa starom lipom, na razmeđi moje zgrade na Pantovčaku, glazbene škole Blagoja Berse i nekadašnjeg kina Apollo, u kojem je, kad sam imala 11 godina, sniman film Zorana Tadića “Treća žena”. Koliko god da sam do tada “visila” po snimanjima, bilo maminim bilo tatinim, to je bila noć koja mi je promijenila život. Kasnije, kad sam upisala Akademiju, drugi čovjek koji je zaslužan za moj filmski razvoj bio je upravo Zoran Tadić. On je bio najbolji mentor na svijetu, najviše nas je naučio o režiji i filmu kao takvom i jako mi nedostaje. Njemu sam posvetila svoj drugi film “Pričaj mi o ljubavi” koji sam snimala u svom i “njegovom” dvorištu - priča Sara.