Ljeto 2014. bilo je iznimno burno za Izraelce i Palestince. Dvanaestog lipnja tri izraelska tinejdžera - Eyal Yifrach, Gillad Shaar i Naftali Frankael - vraćala su se iz tamošnjeg naselja na Zapadnoj obali svojim kućama u Jeruzalem, nadali su se stopirati ili pričekati autobus, međutim, oteli su ih pripadnici palestinske organizacije Hamas i nedugo zatim ubili.
Tijela su im pronađena dva dana kasnije. Kad se za to doznalo, izbio je nacionalni i vjerski revolt, a oglasio se i premijer Benjamin Netyanahu i rekao: “Dubok i širok moralni ponor dijeli nas od naših neprijatelja”.
Izraelci su razmjerno brzo uhvatili i smaknuli dva počinitelja, a treći je osuđen na doživotnu kaznu i plaćanje 63.000 dolara odštete obiteljima ubijenih mladića. Kuće počinitelja razularena je masa, dakako, devastirala.
Dan nakon sprovoda 16-godišnji Muhammed Abu Khdeir, Arapin iz Istočnog Jeruzalema, otet je nedaleko od svojeg doma i strpan u automobil, završio je u obližnjoj šumi, gdje su ga pretukli, polili benzinom i živog zapalili.
Tajna služba Shin Bet imala je posebni odjel koji se bavio zločinima iz mržnje, njegovi agenti također su odmah počeli potragu za ubojicama, usprkos teorijama da su to napravili sami Arapi, jer je to bio “zločin iz časti” (momak je navodno bio gay, što se pokazalo netočnim), ispalo je da su ga ipak ubili Židovi, i to njih trojica, jedan 29-godišnjak i dva maloljetnika, svi su osuđeni, ali obitelj je negodovala jer je u policijskoj potrazi stradalo nekoliko znanaca nesretne žrtve.
Na njihove vapaje da kuće ubojica trebaju biti sravnjene sa zemljom nije bilo odgovora.
Nemirna politička situacija rezultirala je 50-dnevnim ratom Izraela i Gaze, u kojoj je bilo puno hamasovaca. Ishod je bio tragičan, poginulo je čak 2100 Palestinaca i 70 Izraelaca, nakon čega su se trvenja Židova i Arapa svela na uobičajenu mjeru.
Rekonstrukcija zločina
Krvavo izraelsko ljeto iznimno se dojmilo redatelja Josepha Cedara (nominiran za Oscara za filmove “Beaufort” i “Fusnota”) i televizijskog scenarista i povremenog redatelja Hagaia Levija (tvorac serija “Na tretmanu” i “Preljub”, vrlo uspješnih na međunarodnoj sceni, osobito u holivudskim preradama).
Kako prići takvoj temi? Zašto se nisu bavili trojicom otetih i ubijenih mladića? Po njima tu nije bilo prave drame, eventualno suhi predložak za rekonstrukciju zločina.
Ispalo je da ih je najviše zaintrigirala sudbina mladog Mohammeda Abu Khdeira, jer bi tako pokazali dramu njegove obitelji, oca Husseina i supruge Suhe, što se na izraelskoj televiziji baš nije običavalo.
I ne samo to: po Cedaru, najzanimljivije u tim događajima nije bila osuda terorizma, što se samo po sebi razumije, nego poniranje u prirodu zločina iz mržnje.
Trebao im je, međutim, pogled iznutra, zato su za trećeg partnera uzeli palestinskog filmaša Tawfika Abu Waela (njegov film “Žeđ” iz 2004. dobio je nagradu FIPRESCI u Cannesu, gdje je prikazan u pratećem programu Tjedan kritike), koji nije imao ništa protiv takve suradnje. Dosta im je pomogao i glavni glumac Shlomi Elkabetz (njegova sestra Ronin Elkabetz prerano je preminula glumica i redateljica međunarodne reputacije), njemu su dodijelili glavnu ulogu istražitelja Shin Beta, koji je podrijetlom iz Maroka, kao i sam Elkabetz: on je, zapravo, postao četvrti scenarist, jer je odlično poznavao milje, kako sa židovske strane tako i s arapske.
Je li ih bilo strah kako će takva vrsta priče odjeknuti u izraelskoj javnosti? Ne baš, jer izraelska kinematografija već godinama proizvodi iznimno provokativne filmove.
U animiranoj političkoj drami “Valcer s Bashirom” pokazano je kako se izraelska vojska držala potpuno po strani za libanonskog pokolja 1982., a u “Bethlehemu” izraelski tajni agent uspio je zavrbovati kao svojeg doušnika sina šefa Hamasa: pritom se više brine o mladiću nego o njegovim dojavama.
O potonjem je događaju snimljen i dokumentarni film “Zeleni princ”, u kojem junak - koji danas živi u Americi i preobratio se na kršćanstvo - ne može vjerovati kakvim se sve opasnostima izlagao.
U dokumentarcu “Cenzurirani glasovi” nekadašnji sudionici Šestodnevnog rata iz 1967. (među njima i nedavno preminuli izraelski književnik Amos Oz) konstatiraju da nikad ne bi obukli uniformu da su znali da će borba završiti okupacijom i istjerivanjem Arapa s njihovih teritorija, a u jednom drugom dokumentarcu, “Čuvari”, nekadašnji šefovi izraelskih tajnih službi slažu se u jednome: za loše odnose Židova i Arapa krivi su isključivo izraelski političari; kad god su ih njihovi obavještajci upozoravali da nacionalna trvenja ne vode nikuda, oni bi samo zaoštravali svoje stavove.
Gay teme nisu nikakav tabu u izraelskom filmu, “Yossi i Yaeger” bavi se ljubavnom vezom dvojice izraelskih vojnika, a drama “Širom otvorenih očiju” upozorava da takvo nešto postoji i među ortodoksnim Židovima.
Poplavu subverzivnih filmova potpomogao je i Izraelski filmski centar, koji financira kinematografiju: po sudu njihovih selektora, svijet će zainteresirati samo ona ostvarenja koja ukazuju na društvene probleme, a ona koja se žele ulagivati lokalnoj publici, neka traže privatne izvore financiranja.
Jedan jedini film imao je problema, “Ruž” Jonathana Sagalla, o vezi dvije mlade djevojke, no samo zato što je njegov redatelj izjavio da Židovi prema Palestincima svjesno provode holokaust: ipak, nakon prvotnog oduzimanja sredstava, ona su mu vraćena, a film je vrlo dobro prošao čak i na lokalnoj filmskoj sceni.
Pronalazak leševa
Za razliku od filma, televizija je u Izraelu procvala tek kad su se pojavili privatni kanali: o njezinu odjeku dostatno svjedoče brojne holivudske prerade kao što su “Na terapiji”, “Domovina”, “Preljub” i “Euforija” (ova potonja, o raspusnom ponašanju mladeži u školi, zacijelo je šokirala Izraelce podjednako kao i Amerikance).
Pouzdanje u moć televizije bilo je glavni razlog da su se Abu Wael, Cedar i Levi odlučili za format mini serije u deset nastavaka, ironično nazvane “Naši momci”, a uz izraelski Keshet Studio našli su zahvalnog koproducenta u američkoj kabelskoj mreži HBO.
Prva epizoda poetičnog naslova “Iz dubine ti plačem” predstavlja političku situaciju 2014. i glavne protagoniste. Trojica ubijenih Izraelaca samo su spomenuti, puno više pažnje posvećeno je neredima u Jeruzalemu nakon pronalaženja njihovih leševa, dok su reportažni materijali iz tog razdoblja itekako prisutni: zašto ne kad su, zapravo, još uvijek svježi.
Očito je da su protagonisti istražitelj Shin Beta Simon (Elkabetz) - koji se baš ne slaže s kolegama iz ureda (pogotovo ne s izjavama: “Židovi ne bi nikad mogli uraditi ovakvo nešto”), njegov posao ne dozvoljava bilo kakve predrasude i tako mu je posvećen da bi ih izbjegao - i mladi Mohammed (Ram Masarweh): taj je upravo u velikoj svađi s ocem Husseinom (Johnny Arbid), koji mu je obećao avionsku kartu za Istanbul, gdje momak ima svoje društvo, ali se sada predomišlja jer sin nije ispunio sve što mu je obećao.
Nenametljivo nam je puno toga predočeno. Istočni Jeruzalem nije loša četvrt, ali za nekoga tko se ne odvaja od mobitela i laptopa očito je da su prava zbivanja u središtu grada.
Mohammed zna nešto malo hebrejskog, što mu je dostatno da se u autobusu predstavi kao Židov i ne upadne u probleme, a u samom centru Jeruzalema ponaša se kao da je kod kuće. Otac ne razumije njegovu potrebu da se druži s vršnjacima koji imaju slične sklonosti prema zapadnjačkom načinu života, ali mu je ipak potajno kupio avionsku kartu i moli svoju ženu Suhu (Ruba Blal) da mu to u pravom trenutku obznani. Majka obožava sina, za nju taj ne može napraviti ništa loše, pa s jezom iščekujemo trenutak kad će se dogoditi ono najgore.
U tom dijelu grada i noću se živi na ulicama, tako da Mohammed radije sjedi na stepenicama na tamošnjem trgu nego da gubi vrijeme na spavanje.
To ga je i stajalo života, jer se kraj njega uskoro zaustavlja automobil (to uopće ne vidimo u realnom vremenu, nego poslije, na nadzornim kamerama) i odvozi ga u smrt. Hussein i Suha niti ne slute što se dogodilo, u početku su uvjereni da im je sin prespavao kod prijatelja, no kad im se uopće ne javlja, postaju svjesni da nešto nije u redu.
Doznajemo za još jedan problem Arapa iz Jeruzalema: kako prijaviti slučaj policiji kad su tamo samo Židovi koji jedva čekaju da ih ponize. Upravo takva iskustva doživljava Hussein, policajci mu ništa ne žele reći, oduzimaju mu mobitel i ostavljaju u pritvoru sve dok ne stižu prve glasine o tome što se dogodilo s Mohammedom. I tada mu taje ono što su doznali, ali kad od njega i supruge uzimaju uzorke za analizu DNK, kao roditeljima im je jasno da se dogodilo nešto strašno.
Nagorjelo tijelo niti im ne žele pokazati, a kad ga smjeste u lijes, počinje druga vrsta problema. Mještani su se uzbudili, ne dopuštaju mu da ga pokopa na obiteljskom groblju, on je postao “mučenik” i kao takav je podložan posebnoj ceremoniji.
Istodobno, Simon pedantno provodi svoju istragu, čak se lažno predstavlja na židovskoj vjerskoj ceremoniji kako bi bio što bliže osumnjičenima, a kako se pokaže, njegov je instinkt bio ispravan.
Ipak, “Naši momci” nije serija u kojoj je najvažnije tko je koga ubio, važno je zašto je to uopće napravio i pri kakvom stanju svijesti. Ništa u toj seriji nije “na prvu loptu”, ima puno detalja koje će izraelska publika bolje razumjeti, ali ako ste pažljiv gledatelj, malo će vam toga promaknuti.
Televizija koja zna što hoće
Po pretpostavci, “Naši momci” su u Izraelu naišli na dvojben prijem, 120 obitelji čija su djeca - bilo kao vojnici ili obični građani - bila žrtve palestinskog terora potpisalo je peticiju kojom izražava nezadovoljstvo ovakvom vrstom programa i apelira na HBO da to uzme u obzir (američka kabelska mreža na to nije niti reagirala): po njima, palestinski terorizam je ionako prisutniji od židovskog.
Ipak, bilo je i drukčijih sudova: Robi Demelin, čijeg je sina 2002. ubio palestinski snajperist, ali se usprkos tome priključio roditeljskom krugu zvanom Forum obitelji, zajedničke izraelsko-palestinske organizacije čiji su pripadnici izgubili svoje bližnje, poslao je poruku: “Ne vidimo kada drugi pate, mi volimo biti žrtve”.
Emitiranje “Naših momaka” počinje idući četvrtak na kanalu HBO 3 u deset navečer, a isplatilo bi ih se pogledati i zbog činjenice što kod nas ima bezbroj takvih provokativnih tema, ali ih mi neprestano ublažavamo; ne ponašamo se poput tvoraca ove serije, koji traže kut pod kojim će najviše potresti, pa i uznemiriti gledatelja.
Ako to ne postignu, čemu čitav trud oko realizacije: pretvarati kontroverzno u benigno odlika je televizija koje ne znaju što hoće.