U dugometražnom programu 16. Sarajevo Film Festivala - koji je objavljen danas - prvi put u povijesti regionalne konkurencije neće biti ni jednog hrvatskog filma. Za nagradu Srce Sarajeva na sarajevskom će se festivalu - koji počinje 23. srpnja - natjecati devet filmova, od čega tri mađarska, dva bosansko-hercegovačka, te po jedan austrijski, turski, rumunjski i srpski.
Filmovi iz Cannesa
Sarajevska selekcija - koju kao i svake godine potpisuje Elma Tataragić - ove se godine opredijelila ponajprije na mlade autore i filmove već afirmirane na velikim svjetskim festivalima. Među njima, film koji vrijedi izdvojiti je nesumnjivo “Pal Adrienn”, film Agnes Kocsis koji je na nedavnom Cannesu igrao u selekciji Certain regard, a po mom osobnom mišljenju riječ je o najoriginalnijem srednjoeuropskom filmu ove dekade. Osim “Pal Adrienna”, sarajevski program uključivat će još dva, osjetno lošija mađarska filma: “Nježnog sina” Kornela Mundruczoa (također prikazanog u Cannesu), te “Biblioteku Pascal”, stiliziranu dramu o traffickingu redatelja Szabolcsa Hajdua, koja je ove godine bila pobjednik mađarskog nacionalnog festivala. Iz Bukurešta, sarajevska je selekcija također odabrala canneski naslov, odlični “Utorak nakon Uskrsa” Radu Munteana. Domaće bosanske boje brane oba filma snimljena u BiH ove godine. Prvi od njih je drama “Sevdah za Karima” Jasmina Durakovića, a drugi “Jasmina” redatelja Nedžada Begovića. To je film koji je sniman u Kaštelima, a bavi se dogodovštinama izbjegličke obitelji koja je od rata pobjegla na more. Jedini srpski predstavnik u konkurenciji “Tilva roš” djelo je debitanta Nikole Ležajića, a iz Srbije dolaze glasovi kako se može očekivati najveće novije otkriće u srpskom filmu. Iz Turske je u konkurenciju uvršten film “Vavien”, komedija Yagmura i Duruula Taylana, dok selekciju zaokružuje “America iznutra”, srednjoškolska drama Austrijanke Barbare Eder. Taj film, kao i oba bosanska, imat će svjetsku premijeru.
Onima koji izvana prate filmska zbivanja, izostanak Hrvata iz sarajevske konkurencije može se doimati kao iznenađenje. Hrvatska je u glavnom programu uvijek bila zastupljena s jednim, a češće i s dva filma. Hrvatski filmski profesionalci osvajali su u Sarajevu i glavnu nagradu (2008, Buick Riviera), i nagradu žirija (2004, Ta divna splitska noć), te niz glumačkih nagrada. No onima koji izbliza prate zbivanja u filmskoj industriji, sarajevska “košarica” našim filmašima nije posve iznenađujuća.
Neizvjesna iduća sezona
Sarajevska konkurencija posljednjih godina više nije “jugovićko druženje”. Zemljopisni opseg regije koju Sarajevo teži pokrivati jako se proširio, a postjugoslavenski filmovi više nisu kao nekad kičma glavnog programa. Ako se izuzmu domaći naslovi, ove godine glavni sarajevski program ima samo jedan ex-jugoslavenski naslov - “Til varoš”. Film u konkurenciji nemaju ni Slovenci.
Istodobno, stanje u domaćem filmu nije blistavo, a hrvatska kinematografija ulazi u neizvjesnu i ne baš berićetnu sezonu.
Odbijen i Novković
Domaća industrija i te kako je osjetila recesiju. Dok je lani u Puli bilo prikazano deset domaćih filmova, ove će ih godine biti sedam, od čega su dva nezavisni low-budgeti nastali izvan sistema (“Predstava” Dana Okija, te “Show Must Go On“ Nevija Marasovića). Drugim riječima, u Puli će igrati samo pet filmova produciranih kroz institucionalne kanale, što je manje nego ikad od 2000. Od tih pet, jedan je već izigrao u kinima (Grlićev “Neka ostane među nama”), tako da su sarajevski selektori zapravo mogli birati između samo četiri naslova. Od ta četiri, dva su radovi debitanata (“72 dana” Danila Šerbedžije i “Šuma šumarum” I. G. Viteza), dok su dva radovi sad već afirmiranih filmaša srednje generacije: “Majka asfalta” Dalibora Matanića i “Dva sunčana dana” Ognjena Sviličića. Sarajevski selektori sve su manje skloni uzimati radove srednovječnih filmaša: uostalom, ove su godine odbili i navodno vrlo dobri “Beli svet” Beograđanina Olega Novkovića, jer je autor - koji je prvi film snimio '93 - prestar.
I tu se očituje strukturni problem hrvatskog filma koji je ovogodišnja sarajevska selekcija razotkrila. Naime, relativno postojani dotok od dva do tri solidna filma godišnje hrvatska je kinematografija posljednjih sezona ponajprije dugovala generaciji autora koja je sad već blizu ili iznad četrdesete. Od afirmiranih domaćih autora oni najmlađi su Matanić i Zvonimir Jurić koji su rođeni u prvoj polovici sedamdesetih. Hrvatski film ne uspijeva izvršiti smjenu generacija, a od redatelja rođenih oko 1980. ni jedan se još nije afirmirao.
Signal upozorenja
S ciljem pomlađivanja scene, HAVC je posljednjih godina na natječaju podržao niz debitantskih filmova sa skromnim budžetima. Međutim, u situaciji kad je HTV u kolapsu i kad je recesija desetkovala strane koproducente, veliki dio tih filmova ostao je nesnimljen, a oni koji su snimljeni prouzročili su producentima gubitke. S druge strane, strani festivali traže “mlado meso”: film filmaša koji ima 50 godina a još nije igrao u Cannesu ili Berlinu odmah se gleda s podozrenjem.
Neulazak u Sarajevo udarac je hrvatskoj kinematografiji zato što je taj festival bio jedina kontinuirana izlazna pozornica za bolje domaće filmove. Hrvata desetljećima nema u Cannesu i Veneciji, a u Berlin ulaze rijetko, pa su Sarajevo i Karlovy Vary bili najpouzdanija vrata za makar limitiranu inozemnu afirmaciju. Jednokratno odsustvo samo po sebi nije smak svijeta: no, trebalo bi ga svakako shvatiti kao signal upozorenja.
‘Naš renome ovisi o našem izboru’
Selektorica SFF-a Elma Tataragić je na današnjoj konferenciji za novinare odbacila mogućnost da je podudaranja Pule i Sarajeva razloga za izostanak hrvatskog filma iz selekcije.
- Ne, nije to bilo u pitanju. Ionako se samo jedan dan podudaramo. Vrlo smo pažljivo pogledali sve filmove iz Hrvatske. Međutim, u usporedbi s onim što smo imali u Rumunjskoj, Turskoj... jednostavno ti filmovi nisu mogli ući u selekciju. Već nekoliko godina ne pravimo nikakve kompromise na račun same selekcije, a naš renome ovisi o natjecateljskom programu - rekla je Tataragić
- A koji biste vi hrvatski film poslali u Sarajevo? - zatekao nas je protupitanjem producent Branko Lustig. On smatra da je prošlogodišnja produkcija zakazala i da zato ove godine u konkurenciji nemamo predstavnika. - Ne mogu govoriti u ime selektora, ali sigurno nije bilo dovoljno dobrih filmova iz Hrvatske. SFF je izuzetno jak festival i nije lako na njemu biti selektor - rekao je Lustig.
S druge strane, Hrvoje Hribar smatra da ne postoje posebni razlozi zbog kojih hrvatski filmovi nisu u konkurenciji, nego se, eto “jednostavno tako dogodilo.” gmi