Već dugo nisam vidio ovakvu gužvu na pretpremijeri u CineStaru u Branimir centru. Prikazivač je u zadnji čas shvatio da je “Deadpool 2” veća atrakcija no što je pretpostavljao, pa je u utorak uvečer umjesto dvije povećao broj projekcija na četiri. Gledatelje ništa nije smetalo, ni cijena ulaznica od 45 kuna, niti činjenica da WC-i na četvrtom katu još uvijek nisu u upotrebi, čim je završila tortura reklamama i na ekranu se pojavio Marvelov prepoznatljivi logo, razdragani žamor dugo nije jenjao.
Smijali su se štosovima koji su trajali tek dvije-tri sekunde, sve reference na filmove i pop glazbu nisu mogli pohvatati, ali su se ponašali kao da je to njihov svijet, a prednost gledanja takvih filmova u Hrvatskoj je to što možete ušetati u kino i ako imate jedva deset godina: zbog obilja prostota i nasilja, “Deadpool 2” u Americi smijete gledati u toj dobi samo u pratnji starije osobe. U nas to nije problem. Poslije sam u tramvaju slušao prepričavanje najluđih scena, a zanimljivo je da je svatko imao svoj posebni odabir: to je valjda i najveći kompliment ovom nastavku.
X- force
Prvi “Deadpool” bio je veliko otkriće prije dvije godine, vidjelo ga je 135 tisuća gledatelja, zauzeo je drugo mjesto odmah iza suhoparnog petog izdanja serijala “Ledeno doba” i deklasirao je druge filmove o super-junacima kao što su “Odred samoubojica” i “Batman protiv Supermana”. Našim gledateljima nisu mrske ni Marvelove niti DC-jeve super ikone, ali Deadpool je bio nešto drugo: tip koji se sprda sa svime jer je pobijedio rak, platio je visoku cijenu i postao najružniji čovjek na svijetu, ali je dobio i nešto zauzvrat: probijete li mu kolcem glavu ili odrežete ruku, sve će to ubrzo opet zacijeliti. Sve je u filmu bilo zafrkancija, od najavne špice na kojoj je redatelj predstavljen kao “neki pretplaćeni debil”, do tučnjava uvijek na rubu komedije. Deadpool je očito bio tip po našoj mjeri, što su rezultati na kino blagajnama jasno pokazivali.
Što donosi “Deadpool 2”? Glavni je problem što smo krajem prošlog mjeseca vidjeli “Osvetnike: Rat beskonačnosti”, čiji je koncept bio okupiti što više Marvelovih superjunaka u jednom filmu. I “Deadpool 2” je na sličnom tragu, naslovni junak u jednom trenutku želi osnovati vlastitu organizaciju, ne da mu se biti pripadnikom X-Mena u kojem bi bio vjerojatno “druga violina”, a osim toga smeta mu politički nekorektna etiketa: zašto X-muškarci, gdje su tu X-žene kojih ionako ima napretek u dvorcu profesora Charlesa Xaviera?
Njegovi će se superjunaci zvati X-Force, čak za njih raspisuje i konkurs, no tek što ih je bacio u prvu akciju, više od polovice njih pogine ili nestane. Tipično za film o Deadpoolu. Novi važni likovi su tinejdžer mutant Randall (Julian Dennison iz luckaste novozelandske komedije “Lov na divljake”), čija je misija ubiti ravnatelja sirotišta koji ga je zlostavljao (Eddie Marsan) ali i sve štićenike toga doma, dok iz druge vremenske dimenzije stiže Cable (Josh Brolin ovaj put nije deformiran kompjutorskom obradom kao novim “Osvetnicima”), čija je misija likvidirati Randalla, za što ima posebne razloge.
Cijena koncepta
U dramskom pogledu “Deadpool 2” je kaotičan, počinje scenom in medias res i zatim se vraća unatrag, tako je to bilo i u originalu, no tamo je bilo manje likova i situacija, dok ovdje morate biti na oprezu da vam nešto ne promakne. Nije to baš lako, jer tu nema pregledne radnje, kao da su se tvorci više usredotočili na gegove nego na zaplet, no to je valjda cijena koncepta da su vicevi važniji od suvisle priče.
Deadpoolu ništa nije sveto, u njegovom odnosu s Colossusom (Stefan Kapičić opet pod maskom) puno je homoerotike, kad ga prepile napola njegov donji dio tijela razvija se kao u djeteta i pokazuje spolne organe, dosjetke o bljuvanju teško je i pobrojati, a štošta toga što je na ekranu moglo bi izazvati mučninu, međutim, gledatelje to ne smeta, štoviše dovodi ih do delirija.
Bez iznenađenja
Jedan od najvažnijih likova pogine već u prvoj trećini i poslije se javlja tko zna odakle, što nije problem, ali samo povećava kaotičnost zbivanja. Redatelj David Leitch (koautor serijala “John Wick”) drži cjelinu koliko toliko pod kontrolom, ali nema tu onako virtuozno napravljenih akcijskih scena kao u “Atomskoj plavuši”: ipak, plus mu je to što film nije dosadan, dok vam novi “Osvetnici” u nekim dijelovima povremeno postanu monotoni.
Budućnost franšize ovisit će o prijemu publike: prvi film bio je novina, u nastavku više nema iznenađenja, ali je sve pretrpanije i razigranije, što ne mora biti prednost. Možda je greška što se “Deadpool 2” ugurao u procjep između “Osvetnika” i filma “Solo: Priča iz Ratova zvijezda”, no to možda naškodi upravo potonjem. U svakom slučaju, od “Deadpoola 3” nećemo biti pošteđeni.