Nataša Dorčić po izboru čitatelja Jutarnjeg lista ušla je u finale nagrade Zlatni Studio.
Nominirana je za ulogu kume Anke u filmu "Nosila je rubac črleni" redatelja Gorana Dukića.
Govoreći o ulogama, upitana za one koji su joj posebno važne, kaže:
"Ulogu kume Anke sam dobila preko audicije. Doduše to je bilo par godina prije nego što smo stvarno ušli u pripreme i samo snimanje filma. Nisam sklona razmišljati o ulogama i poslu po kategoriji najdraže ili najbolje, jer na uloge gledam kao i na djecu, sve su mi najdraže i sve ih volim najviše, svaku za sebe, svaka je specifična i jedinstvena na svoj način i zato ih ne mogu ni odvojiti ni staviti u takvu kategoriju.
Glasajte za svoje favorite u finalu Zlatnog Studija
Što se tiče uloge kume Anke, ona je pak specifična iz dva razloga, a time i jedinstvena u mojoj filmskoj karijeri. Prvi je taj da ima tu suludu komunikaciju sa životinjom, prasicom Bebom, koju ponekad tretiram kao svoje dijete u pubertetu. Nisam sigurna da ću ikad u životu više imati takvu ulogu, s takvim predivnim i teškim zadatkom. Drugi razlog njene specifičnosti je ta da rijetko dobijem za igrati komedije, a jako ih volim. Moje uloge su često neke naivne žene, bolesne, žene u problemima, žene koje umiru ili su silovane tako da sam zahvalna da sam napokon dobila neku malo odlučniju i komičniju ulogu."
Za rad s redateljem Dukićem kaže da je bio inspirativan i zabavan.
"Mi se poznajemo još iz 1990., kad smo studirali na Akademije dramske umjetnosti. Nakon moje prve godine on me je pozvao da igram u njegovom diplomskom, sada već kultnom hrvatskom kratkom filmu ‘Mirta uči statistiku‘. Dugo nismo radili zajedno nakon toga. Kad me je pozvao na audiciju za ‘Nosila je rubac črleni‘ bila sam baš počašćena i jako sretna. On je jedan jako zanimljiv redatelj, zaigran i zabavan i vrlo maštovit. Nekad ne razumiješ sve njegove upute ali na kraju kad vidiš film sve ti postane jasno i jedino točno. Jako sam zadovoljna našom suradnjom i radom i filmom i prijateljstvom. I ponosna sam na naših više od 18.000 gledatelja u kinima, to znači da smo odradili stvarno dobar posao."
Kako joj se čini trenutna situacija s hrvatskim filmom, lanjska godina donijela ne puno premijera, znači li to i neki korak unaprijed?
"Hrvatski film je u dobrim rukama. Ljudi rade jako dobro i kvalitetno. Puno je mladih filmaša, a i sve više jako kvalitetnih i talentiranih producenata, režisera, glumaca, scenarista i svih ostalih zanimanja bez koji film ne može. Neizmjerno mi je drago i volim što ima puno talentiranih žena u filmu, i to ispred ali i iza kamere. To mi daje osjećaj sigurnosti za bolje sutra. Volim hrvatski film i sigurna sam da ima jako svijetlu budućnost. Želim mu što više novaca i razumijevanja i kod publike i kod vladajućih."
Oduvijek je, kazuje, željela biti glumica. "Kad sam bila mala stalno sam se igrala predstava. Nono Berto je radio u kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci. Bila sam inficirana kazalištem od kad sam se rodila, a za to nisam ni znala. U mojoj kući se baš o tome nije govorilo, ali se znalo da kad dođu prijatelji mojih roditelja na večeru da ću ja ili recitirati Lorcu i Jesnjina ili ću djecu naših prijatelja organizirati u neku malu predstavu izmišljenu na licu mjesta. Tako da je takav slijed događaja vodio ka tomu da se ipak odlučim za studij glume."
Uskoro u Zagrebačkom kazalištu mladih kreće s probama za "Ćelavu pjevačicu".
"Biti će mi zanimljivo što ‘Ćelavu pjevačicu‘ režira moja prijateljica i kolegica Suzana Nikolić. Nikada se nismo našle u takvoj situaciji da ona režira, a ja glumim i ta me suradnja jako veseli. Komad je zabavan ali nije nimalo lak, bit će to jedan lijep istraživački rad."
Govoreći o lanjskoj kazališnoj godini, upitana što ju je posebno radovalo, Nataša Dorčić kaže:
"Prošle godine u kazalištu me se jako dojmila, i baš sam uživala u predstavi ‘Halo, halo,ovdje Radio Zagreb‘. To je predstava mog matičnog kazališta, Zagrebačkog kazališta mladih, koju je režirala Pavlica Bajsić Brazzoduro prema radijsko-dokumentarističkoj potrazi o životu i radu Božene Begović koju jako nadahnuto igra kolegica Barbara Prpić i ostali moji kolege. Na više nivoa me je ta predstava dodirnula, pa čak i rasplakala. Volim kad doživim tu katarzu gledajući teatar. Onda se osjećam zahvalno i ponizno prema svom odabranom zanimanju."
