Bijaše ponedjeljak, prvi dan proljeća, kišan dan, čuo sam se uvečer s jednim mladim prijateljem, ambicioznim kulturnjakom, koji mi je, iscrpljen, izjavio da je cijeli dan proveo tako da trpi tuđe nesreće, što mi se i samome katkad dogodi pa sam shvatio o čemu priča. Osobito optimističnog sugovornika ionako u meni ne bi pronašao. Službeno je taj protekli ponedjeljak inače oglašen za Međunarodni dan sreće. Ne znam doista ima li veze to s proljećem, ali me čak i ne vuče da istražim kako je taj dan utanačen i zašto. Dovoljno mi je eto već to da takav jedan dan uopće postoji i da se još k tome naveliko promovira na nacionalnoj televiziji u udarnom terminu. Pomislim prvo, naravno, da su onda ova ostala 364 dana službeno prepuštena nesreći. Jednako kako me,...