Američko-srpska koprodukcija "Zacijeli me" imala je golem publicitet u čitavoj regiji. Možda ne sam film, ali njegova autorica Danijela Štajnfeld svakako. U jeku istraga protiv beogradskog učitelja glume Mike Aleksića, ona je eksplodirala kad je doznala da se optužbama priključio i Branislav Lečić, ugledni glumac i bivši ministar kulture Republike Srbije, te pozvao njegove učenike da se priključe njegovoj glumačkoj školi. Ustvrdila je da ju je upravo on silovao u svibnju 2012., dok su radili na kazališnom komadu Vladimira Đurđevića "Dnevna zapovest" u Beogradskom dramskom pozorištu.
Bilo je to već nakon premijere, ona ga je smatrala dobrim kolegom i nije ni slutila da će je tako iskoristiti. Zbilo se to u za nju nepoznatom prostoru, bila je tako šokirana da je dozvolila da je autom vrati u grad, ali nije ni pomišljala da događaj prijavi policiji. Rezonirala je, on je ugledna osoba, moćan u kulturi, svi će vjerovati njemu, nitko njoj. Odlučila je otići u Ameriku i tamo počela pripremati film ne samo o svom slučaju, nego i o fenomenu silovanja uopće.
Bračno silovanje
"Zacijeli me" dojmljivo je ostvarenje, jer je autorica skupila nevjerojatnu galeriju sugovornika. Ime svoga silovatelja uopće ne spominje, ali je uvrstila potajno snimljen razgovor mobitelom u kojem on bahato minorizira taj događaj. Ne vidimo mu lice, ali čujemo glas, što je dostatno. Sebi je posvetila dijelove filma koji podsjećaju na mučan videodnevnik, no tu ima još puno toga.
Jedna američka policajka napustila je posao nakon što je žigosana od strane kolega, jer je prijavila visoko pozicioniranog dužnosnika koji je upravo promoviran. Mladi vojnik priznao je da su ga stariji momci u njegovoj jedinici seksualno zlostavljali u dužem vremenskom razdoblju i nije im mogao ništa. Sredovječna Afroamerikanka prijavila je slučaj bračnog silovanja, suprug joj je kažnjen, a ona je postala aktivistica potičući druge žene da ne šute o takvim slučajevima.
Autorica je pronašla i osuđivanog pedofila koji joj je ispričao kako je iskorištavao neku djevojčicu, ali nije bio svjestan da joj time čini nažao: "Činila se zadovoljnom, a i ja sam bio". Poslije se ispostavilo da je bilo drukčije. Žrtva nasrtaja Film "Zacijeli me" predstavljao je za Danijelu Štajnfeld neku vrstu terapije, nakon koje je bila uvjerena da je prevladala strašne posljedice silovanja. Rekla je u kameru da je taj događaj iza nje. No kad je završila film, izbila je afera s Mikom Aleksićem i ona je Lečića prijavila beogradskoj policiji.
Oglasila se i Merima Isaković, nekoć velika glumačka zvijezda, koja je nakon prometnog udesa ostala oduzeta, ali je diplomirala psihologiju, zasnovala obitelj i danas živi na Novom Zelandu. I ona je nekad bila žrtvom Lečićevih seksualnih nasrtaja, ali nije dozvolila da joj se to pretvori u životnu traumu. No javilo joj se nekoliko žena koje su s glumcem i političarom imale slična iskustva, ali su željele ostati anonimne.
Najbolji film danas možete pogledati u pratećem programu Stanje stvari, a režirao ga je čest gost ZagrebDoxa Vitaly Mansky iz mješovite ukrajinsko-ruske obitelji (o tome je snimio sjajan film "Rođaci"). Prije dvije godine gledali smo njegovo također izvrsno ostvarenje "Putinovi svjedoci", u kojem je iz prve ruke objasnio kako je izgledao izbor Vladimira Putina za prvog čovjeka Ruske federacije. Dotadašnji predsjednik Boris Jeljcin odlučio je uoči Nove godine 2000. predati vlast upravo Putinu, ovaj je napravio vrlo čudnu predsjedničku kampanju (koja je po nekima uključivala i terorizam), ali je naposljetku ipak izabran.
Kao šef dokumentarnog programa Ruske televizije Mansky je uletio u Putinov izborni štab i snimao ga u svakoj prilici malom videokamerom, no snimao je puno i Jeljcina, koji bi se narogušio u svakoj prilici kad bi se spomenuo Mihail Gorbačov, prijašnji predsjednik koji mu je predao tu funkciju.
Finese političara
Zašto? Odgovor imate u dokumentarcu "Gorbačov. Raj", kojim je redatelj zatvorio krug portreta najvažnijih ruskih predsjednika u zadnja dva i pol desetljeća. Gorbačov mu je posvetio puno vremena, no razgovor nije tekao lako jer se nekoć moćni sovjetski političar, koji je osobno srušio komunizam svojim projektima "glasnost" i "perestrojka", sad teško kreće, uglavnom uz pomoć hodalice, živi u lijepoj vili, dobio ju je na doživotno uživanje, a prijatelji su mu u njoj izgradili lift kako bi se mogao spustiti od spavaće do radne sobe i blagovaonice.
Dodatno ga je pokosila smrt supruge Raise prije dva desetljeća, neprestano je na liječničkim kontrolama, no još uvijek popije poneku votku i malo piva. Razgovor Manskog i Gorbačova je prijateljski, na kraju nekadašnji predsjednik dolazi na proslavu Nove godine u redateljev dom, ali on nikad ne zaboravlja svoje finese političara. Da kaže nešto protiv Putina (koga, uzgred, neprestano gledamo na televizijskom ekranu u uglu sobe)? Ne daj bože!
No zato o Jeljcinu možete doznati svašta u prepričavanju dogodovština oko preuzimanja vlasti, a nešto malo i Andropovu koji ga je ustoličio kao sovjetskog predsjednika. Priznaje da se zgrozio kad je kao predsjednik čitao dokumente o Staljinovim pogromima, pa još kao školarac pisao mu je ode i u njih beskrajno vjerovao! Na Lenjina nema većih zamjerki, no smatra da je on, Gorbačov, bio jedini socijalistički i demokratski političar u povijesti Sovjetskog Saveza. Zašto onda tako loše kotira kod suvremenih Rusa? Strpljenja, sve će doći na svoje mjesto.