Mlađoj publici koja ode pogledati komediju Vinka Brešana “Koja je ovo država” lice suhog, svjetlokosog glumca koji glumi predsjednika Hrvatske vjerojatno neće značiti ništa.
Ipak, stariji filmski i TV gledatelji tog će se lica sjetiti u hipu. Vremešnog predsjednika, naime, glumi poljski glumac Daniel Olbrychski (1945), čovjek koji je od 60-ih do 80-ih bio daleko najveća zvijezda poljskog filma.
U tom razdoblju kasnog komunizma, poljski filmovi i serije bili su bitan dio programa TV Zagreb, a upravo je Olbrychski bio zaštitno lice poljske igrane proizvodnje.
Glumio je i u velebnim povijesnim spektaklima i u politički provokativnim dramama, i u festivalskim filmovima i u raskošnim TV serijama kao što su “Potop” Jerzyja Hoffmana ili “Obećana zemlja” Andrzeja Wajde.
Bio je i međunarodno traženi glumac, a najslavnija takva uloga jest nesumnjivo ona Jana Bronskog, činovnika poljske pošte u Danzigu/Gdansku u “Limenom bubnju” Volkera Schlöndorffa. Nekako u to doba, Olbrychski će glumiti i u jednom zapaženom hrvatskom filmu. U “Padu Italije” Lordana Zafranovića glumit će otočkog partizana, a Zafranović i on će s tim filmom doći do Cannesa.
Četrdesetak godina kasnije, danas 74-godišnji Olbrychski vratio se u Hrvatsku, i to kao - predsjednik. Povodom te uloge, razgovarali smo s velikim poljskim glumcem.
U kom trenutku ste se uključili u projekt filma “Koja je ovo država”? Tko vas je kontaktirao i što ste pomislili kad ste pročitali scenarij?
- Nazvala me Radka Bardes, producentica ORKA-e, filmskog studija koji je koproducirao film. Poznavali smo se otprije. Prije nekoliko godina Radka me nagovorila da odigram ulogu svećenika u litvanskom filmu, gdje je također bila koproducentica. Ostvarili smo spomenutu suradnju, film u kojem sam igrao poljskog svećenika koji govori litavski, što mi je ostalo u lijepom sjećanju. Pročitao sam scenarij. Svidio mi se. I odluka je pala.
Jeste li do tog trenutka poznavali neki Brešanov film?
- Ne. Prezime Brešan podsjećalo me samo na autora slavnog kazališnog komada “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”. Tek u Hrvatskoj, kad sam upoznao Vinka, saznao sam da je on sin tog izvanrednog dramatičara, a ispostavilo se da je i Vinko izvrstan tip te silno zanimljiv, i veoma poznat redatelj. Silno cijenim naš odnos.
Pošto se u Hrvatskoj filmovi titluju, hrvatski su glumci nenavikli da ih se sinkronizira, postoji zazor prema tome. U Brešanovom filmu, vaš glas sinkronizira Ljubomir Kerekeš. Kakav je vaš odnos prema tome, je li čudno na ekranu vidjeti sebe, ali čuti drugi glas?
- Glas je organski povezan s čovjekom. Za glumca je to dio njegove uloge. Veoma važan dio. Međutim, kad glumimo na stranim jezicima, uvijek postoji rizik da će nas trebati sinkronizirati. Kad u stranom filmu glumim stranca, najčešće sam izgovaram tekst vlastite uloge, no u filmu Vinka Brešana igrao sam predsjednika Hrvatske, dakle Hrvata. Bilo je nemoguće da za tu ulogu govorim vlastitim glasom. Toliko savršenstvo ne mogu postići. To ne umijem.
Kad čovjek gleda vašu karijeru, primijeti jednu neobičnost - naime, često glumite vođe i državnike, od srednjovjekovnih vojskovođa do Piłsudskog i Poniatowskog. I kod Brešana ste opet - predsjednik. Što mislite - zašto? Zašto vas režiseri vide kao nekog tko zrači autoritetom?
- Uistinu, mnogo sam puta morao igrati vladare, kraljeviće, kraljeve i predsjednike, također i u adaptacijama Shakespearea, poput Hamleta ili kralja Leara. Možda imam neke nesvjesne sklonosti da vladam. Moja supruga tvrdi da sam nadmen i dominantan, ali u našem domu vlada ona.
Tema Brešanovog filma je hrvatsko razočarenje državnošću i neovisnošću. Kao netko tko na to gleda sa strane, kako vidite to osjećanje? Je li usporedivo s nekim sličnim osjećanjima Poljaka?
- Steći neovisnost težak je poduhvat, ali kako vidimo, nije nemoguć. No tek tada kreću pravi problemi: što učiniti s tom slobodom, kako živjeti, kako je ne potratiti, kako je ne uništiti. Kako je upotrijebiti. Svaka zemlja ima taj problem, pa tako, naravno, i Poljska. Živimo pokušavajući se nositi s tim problemom i mi Poljaci i vi Hrvati, i mnogi drugi narodi.
Poljska je politički snažno podijeljena, na vlasti je prilično klerikalna i konzervativna vlada. S druge strane, vidimo da iz Poljske dolazi niz politički jako odvažnih i polemičnih filmova, pogotovo onih koji se bave crkvom i vjerom, kao “Ulov” Agnieszke Holland, “Kler” Wojciecha Smarzowskog ili “Njuška” Małgorzate Szumowske. Kako društvo reagira na to? Osjeća li se presija na filmske institucije i autore?
- Nema zemlje u kojoj nema teških tema. Svaki autor koji se u njih dirne bio je, jest, i bit će izložen žestokim napadima kritičara. Što su filmovi važniji, i što im je žešća srž, to su žešće i kritike. U elizabetanskom kazalištu glumce su gađali smrdljivim kostima ili trulim rajčicama, no Shakespeare je opstao kroz stoljeća. Danas nitko ne baca rajčice. Desničarski krugovi pokušavaju se uplesti, ali ne u ideje autora. Na njih nemaju utjecaja. Čine to radije postavljajući dužnosnike koji donose odluke, popunjavajući izvršne pozicije vlastitim kadrovima. Međutim, to nije bitno. Autori su sposobni nositi se s tim sramotnim djelovanjem vlasti. Kultura se znade braniti. Srećom, u Poljskoj nema produkcijskog monopola. Nekoć je postojala politička cenzura, danas postoji cenzura novca, ali istinski talent uvijek će opstati.
Brešanov film nije prvi hrvatski film u kojem glumite. Davno ste glumili u Zafranovićevom “Padu Italije” 1981. Pamtite li snimanje tog filma na Šolti? Koliko se uopće sjećate filma? Jeste ostali u kontaktu sa Zafranovićem?
- Suradnja s Lordanom Zafranovićem bila je jedan od najvažnijih i najzanimljivijih trenutaka u mojoj umjetničkoj karijeri. I dan-danas se čujemo. Svako toliko smišljamo planove. I uvijek se tog boravka na Šolti sjetim s daškom nostalgije i mnogo emocija. Sjetim se tako i neprežaljene Ene Begović. Bože, kako je to tužno što joj se dogodilo...
U vašoj najzrelijoj fazi karijere, glumili ste u nizu povijesnih epopeja, koje su do danas ostale svojevrsni specijalitet poljske kinematografije. Za moju generaciju, osobito je dojmljiv bio “Potop” (1974) po Sienkiewiczu koji smo mi gledali kao TV seriju. Kakav je bio status tih filmova u to doba? Očito su bili skupi, bogato financirani - a opet, služili kao odušak za nacionalne sentimente, u neku ruku i protiv komunističke vlasti? Kako su komunističke vlasti gledale na takvu vrstu filmova, koji su tada bili brojni?
- Komunističke vlasti financirale su kulturu i istodobno je pokušavale oblikovati putem cenzure. Tijekom godina, autori su svladali specijalni diskurs unutar političke cenzure, i dovinuli su se pametnim načinima zaobilaženja zabrana, pa su posljedično tomu u svojim djelima govorili ono što su htjeli. Vlasti su, s druge strane, bile svjesne da ne uživaju podršku, i da rasprava s pozicije moći često stvara suprotan učinak. Do danas se pitam jesu li tadašnje vlasti bile svjesna da djela koja financiraju postupno pridonose propasti sustava koji su predstavljala.
Kao glumac, nesumnjivo ste najpoznatiji po svojim suradnjama s Wajdom, od niza filmova, do TV serije “Obećana zemlja”. U kakvom vam je sjećanju ostao? Kakav je bio na setu? Je li bilo lako raditi s njim?
- O Andrzeju Wajdi i suradnji s njim mogao bih napisati debelu knjigu. Možda to i učinim. U radu s glumcima znao je kombinirati dvije stvari koje su glumcima najvažnije; bio je gledatelj, u nas zaljubljen, a istodobno i naš najokrutniji kritičar. Ali nikad nije zadavao bol. Kako mu je to uspijevalo? Pa... Nekako je ispalo da smo svi kod njega glumili bolje nego u drugim filmovima.
Bio je iznimno pravedan čovjek, plemenit i izravan. Imao je vlastiti sustav vrijednosti i njime se vodio u životu. Vjerovao sam mu, i on je vjerovao meni. Bio mi je prijatelj. I odabrao me za kuma svoje kćeri jedinice, Karoline. Čitavo vrijeme trudim se dati najbolje od sebe.
Čuo sam anegdotu da ste nakon uspjeha hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu poslali poruku čestitke producentu i režiseru filma s potpisom “Predsjednik Republike Hrvatske”?
- Da, to je istina. Divio sam se vašem timu. I nakon netom odigrane uloge predsjednika Hrvatske osjećao sam se kao hrvatski patriot na dužnosti. Bio sam ponosan na NAS.