Anatomija Oscarovke

Nenad Polimac objašnjava kako je Frances McDormand glumica koja odbija biti zvijezda

Frances McDormand snimljena 2019. godine
 Jeff Pachoud
Htjela je biti relevantna i nije prihvaćala holivudskia pravila igre. Ne šminka se za dodjele nagrada i strogo čuva svoju privatnost

Nisam siguran da biste otprve prepoznali Frances McDormand u njezinu debitantskom filmu "Krvavo prosto" (Blood Simple), prvijencu Joela i Ethana Coena za koji su početkom 1985. dobili Grand prix na Festivalu nezavisnog američkog filma u Sundanceu (u konkurenciji je, uzgred, bio i "Čudnije od raja" Jima Jarmuscha). Četverostruka oskarovka tada je bila svježa mlada žena, imala je 25 godina, i u prvoj polovici filma teško je bilo u njoj naslutiti čvrste junakinje koje će poslije igrati u "Fargu", "Tri plakata izvan grada" i "Zemlji nomada". U "Krvavo prosto" bila je supruga lokalnog vlasnika bara (snimalo se po Teksasu, ponajviše u Austinu) koja odluči ostaviti supruga zbog njegova šankera, no nakon čudnih zbivanja u kojima muž umire pa oživljava, i ona se sama mora boriti za život, pa ruku tipa koji ju je došao ubiti (kultni glumac M. Emmet Walsh) najprije prikuje nožem za prozorsku dasku, a zatim ga i ustrijeli. Tijekom snimanja zbližila se s Joelom, starijim od braće Coen, koji je figurirao kao redatelj (po tadašnjim propisima ceha te struke samo je jedan mogao biti potpisan na špici, iako su obojica bila kreativno odgovorna za cjelinu), uskoro su se i vjenčali, a poslije je lakonski mogla odgovoriti na pitanje novinara kako je uspjela u karijeri: "Lako, spavala sam s redateljem".

image
Uloga Marge Gunderson u filmu 'Fargo' braće Cohen donijela joj je prvog Oscara
Ifa Film/United Archives/Profimedia

Za njezin proboj zaslužna je i cimerica Holly Hunter, kasnije Oscarom nagrađena za "Piano" Jane Campion, obje su bile u potrazi za angažmanima, no Hunterica je bila dobra s Coenima i znala je da ta uloga nije za nju. Vrlo se brzo namirila, jer je 1987. dobila glavnu ulogu u njihovoj crnoj komediji "Arizona junior", tu je glumila i McDormand, ali sporednu rolu prijateljice glavne junakinje, za koju je morala nositi umjetne grudi. Poslije joj je to dobro došlo na audicijama na kojima su se tražile prsate cure, ali nikad nije podlegla iskušenju da ugradi silikone ili nešto tome slično.

U sekti Kristovih učenika

Rođena je 1957. kao Cynthia Ann Smith u Gibson Cityju u Illinoisu, njezina samohrana majka nije se mogla brinuti za nju i dopustila je da je posvoje Vernon i Noreen McDormand, koji su joj promijenili ime u Frances (drugo ime Louise rjeđe se spominje). Vernon je bio propovjednik u sekti Kristovih učenika, njegova supruga medicinska sestra i desna mu ruka, nisu mogli imati djece, pa su ih posvajali kad god im se za to pružila prilika: naposljetku ih je ostalo samo troje, a Frances im je bila posebno privržena jer je već kao djevojčica bila impresionirana ritualom svojeg usvojenog oca koji bi izlazio pred pastvu i držao poticajne govore.

Stalno su mijenjali mjesta boravišta, jer je Vernon bio zadužen za oživljavanje sekti pred gašenjem, u obitelji su vladali religiozni običaji, ali glumica priznaje da je sve to ostavila iza sebe kad je sa 14 godina dobila ulogu lady Macbeth u školskoj predstavi (uzgred, s mužem upravo završava film "Tragedija Macbetha", u kojem opet igra istu ulogu, s Denzelom Washingtonom kao partnerom). Odlučila je da će gluma biti njezin poziv, 1979. upisala je dramsku školu na Yaleu, preselila se u Brooklyn, radila kao blagajnica u dućanu koji je prodavao čokoladu i usput nastupala u nezavisnim predstavama. "Krvavo prosto" snimali su 1982. Coeni su prikupili budžet zahvaljujući spretno napravljenom traileru, a kad se film napokon pojavio dvije godine kasnije, od njegova uspjeha profitirala je i glavna glumica.

image
Gene Hackman kao agent Rupert Anderson i Frances McDormand kao Mrs. Pell u filmu Alana Parkera iz 1988. 'Mississippi Burning'
©orion Pictures/Entertainment Pictures/Profimedia

Igrala je u petoj sezoni popularne kriminalističke serije "Hill Street Blues", tu je bila i glavna uloga u ambicioznom fantastičnom spektaklu "Darkman" Sama Raimija (1990.), s Liamom Neesonom kao partnerom, no nešto prije toga dobila je i prvo veliko priznanje za nastup u politiziranom trileru Alana Parkera "Mississippi u plamenu" (1988.), gdje je nominirana za Oscara za sporednu ulogu. Igrala je suprugu člana Ku-Klux-Klana (Brad Douriff) koja simpatizira obojene, ali je već tada bjesnjela na Hollywood jer je njezin lik imao samo prezime (i to po mužu), ali ne i ime.
Više ju je pogodilo kad je u novom filmu braće Coen "Millerovo raskrižje" (1990.) glavnu ulogu dobila Marcia Gay Harden; nekako je smatrala da je pretplaćena na važne ženske likove u filmovima svojeg supruga, međutim, trebalo je dosta uvjeravanja od strane obojice braće da to baš nije tako.

Već je nastupala na Broadwayu, 1988. nominirana je za nagradu Tony za ulogu Stelle Kowalski u novoj postavi predstave "Tramvaj zvan čežnja", a na filmu ju je angažirao Robert Altman za hvaljenu mozaičnu dramu "Kratki rezovi" (1993.). Coeni su napokon napisali novu ulogu za nju. Kad su joj rekli da će glumiti trudnu šeficu policije u snijegom zavijenom gradiću u Sjevernoj Dakoti, nije baš bila oduševljena, ali nakon što su joj dali scenarij i zamolili je da svoje replike začini akcentom, već su je pridobili. Opet je morala staviti umjetne grudi, trudnički trbuh sastavljen je iz ptičjeg sjemena, u svemu tome jedva se mogla kretati pred kamerama, što je pojačalo humorne scene, a lik Marge Gunderson postao je njezin zaštitni znak. Za njega je dobila prvog Oscara, braća Coen nagrađena su za najbolji scenarij, a "Fargo" je postao financijski najuspješniji film u njihovoj karijeri.

image
S Timom Robinsom u "Kratkim rezovima" Roberta Altmana
Spelling Films International - Album/Album/Profimedia

Sve to omogućilo joj je da angažira vlastitog agenta, zaduženog da odbija bilo kakve kontakte s javnošću. Poslije toga deset godina nije davala intervjue te je postigla onu vrstu mističnosti i nedodirljivosti koju su nekad uživale samo najveće holivudske zvijezde. Postala je osjetljiva na bilo kakvu vrstu publiciteta, a nekako u to vrijeme, kad je prešla četrdesetu, rekla je suprugu: "Kad navršim 65 godina, ja ću se izvući iz svega ovoga, kupit ću RV (rekreacijsko vozilo), pušiti Lucky Strike, piti Wild Turkey i krenuti na cestu". Kao da je već tada sanjarila o "Zemlji nomada", a sada su joj 63 godine, pa bi lako mogla ostvariti taj naum. U vrijeme "Farga" ona i Joel, kako nisu mogli dobiti dijete, posvojili su mališana iz Paragvaja, zvao se Pedro i danas je dio njihove obitelji.

U međuvremenu je stalno nastupala u kazalištu, na filmu je bila obasuta ponudama, pa je prihvaćala i one koje baš nisu bile tipične za njezin glumački profil. Recimo, igrala je ravnateljicu nacionalne obavještajne službe u blockbusteru "Transformeri: Tamna strana Mjeseca" (2011.), što je baš nije smetalo jer su s njom nastupali i John Turturro. U međuvremenu je još dvaput nominirana za Oscara, za "Korak do slave" Camerona Crowea (2000.) i "Sjevernu zemlju" Nicki Caro (2005.). Na akcijski spektakl "Æon Flux" Karyn Kusame (2005.) pristala je jer je to opet bio ženski film, a nagovorila ju je Charlize Theron, njezina partnerica iz "Sjeverne zemlje".

Manjak dobrih uloga

Ipak, bila je svjesna da s godinama za glumicu njezine dobi ima sve manje zanimljivih uloga, zato je otkupila prava za roman Elizabeth Strout "Olive Kitteridge", i to dva mjeseca prije nego što je što je dobio Pulitzerovu nagradu za književnost, dogovorila miniseriju od četiri epizode s kabelskom mrežom HBO i ne samo preuzela naslovnu ulogu umirovljene učiteljice matematike koja ima problema sa suprugom i sinom nego je postala i izvršna producentica. Snimljena 2014., miniserija je dobila osam nagrada Emmy, između ostalog i onu za najbolju glavnu žensku ulogu. Budući da je prije toga dobila nagradu Tony za glavnu ulogu u kazališnom komadu "Dobri ljudi" (bilo je to 2011.), postala je jedna od 12 glumačkih veličina s trostrukom "krunom", nagradom Oscar (za film), nagradom Emmy (za televiziju) i nagradom Tony (za kazalište).

Novi Oscari tek su slijedili. Drugog je osvojila 2018. za "Tri plakata izvan grada", glumila je ogorčenu majku, nezadovoljnu zašto policija ne razrješava slučaj ubojstva njezine kćeri, a već nakon premijere, u jesen 2017., postala je jedan od simbola sve glasnijeg feminističkog pokreta, nezadovoljnog situacijom u Hollywoodu. Ponajprije, odbijala je status zvijezde, htjela je naprosto biti relevantna, a to je postizala neprihvaćanjem holivudskih pravila igre. Nije se šminkala za dodjele nagrada, kad bi i odjenula atraktivnu haljinu, zagrnula bi je svojom traper-jaknom, a jednom je čak umjesto svečanih cipela navukla svoje birkenstockice. Uoči nominacije "Zemlje nomada", kao producentica filma, nije mogla izbjegavati intervjue, dala ih je popriličan broj, i to za vodeće publikacije, ali pod jednim uvjetom, da ne otkriju kako se zove gradić u Kaliforniji u kojem živi. Čak i da znate kako se gradić zove, ne biste ga lako našli jer su stanovnici uklonili sve prometne znakove. Nedaleko od njega snimljene su scene uz more u posljednjoj trećini "Zemlje nomada". Ne smeta je da je tamo gdje živi viđaju svaki dan, to su njezini susjedi i pred njima nema potrebu bilo što izigravati, želi biti obična građanka, a ne filmska zvijezda, i zgrozi je kad netko probije barijeru i pokuša stupiti u vezu s njom. Tako ju je nedavno nazvao obožavatelj, nije joj jasno kako je uopće došao do njezina broja, ali je odmah prekinula vezu.

Granice privatnosti

Poznato je da je ona osobno odabrala Chloé Zhao za redateljicu "Zemlje nomada", kao i to da je s kolegom Peterom Spearsom otkupila filmska prava za non-fiction knjigu o modernim lutalicama u RV-jima Jessice Bruder, no zanimljivo je kako su određivali pravila što od njezinog privatnog života smije ući u film, a što ne. U načelu, takvo što bilo je dozvoljeno jer su je na snimanju pravi nomadi prihvatili kao svojeg člana, a oni su ionako igrali sami sebe. McDormand je dozvolila da se u jednoj sceni pokaže servis za jelo koji joj je otac koji ju je posvojio darovao za maturu (naravno da ga David Strathairn u filmu ne razbije, kao što je pokazano u jednoj sceni), ali nije htjela niti čuti da se Joel Coen umontira na vjenčanu fotografiju junakinje Fern i njezina pokojnog supruga. "Postoje granice privatnosti koje ne smijemo prijeći", rekla je redateljici. Uostalom, ima zgoda u filmu koje smo doživjeli kao autentične, poput sprovoda Fernine prijateljice Swankie, a poslije smo se nemalo iznenadili kad smo je vidjeli na dodjeli Oscara. No, to je tanka linija između fikcije i zbilje kojom se taj film poigrava i na koju moramo pristati.

image
Frances McDormand i Chloe Zhao, redateljica "Zemlje nomada"
A.m.p.a.s. Viathe Grosby Group/Grosby Group/Profimedia

Premda je to uistinu užasava, Frances McDormand ipak je zvijezda, pogotovo nakon hrpe nagrada kojima je obasuta. No, ona se izborila za taj status u razdoblju jačanja američkog nezavisnog filma - što su bili ne samo "Krvavo prosto" nego i "Zemlja nomada" - kad su glumci, pa i redatelji određivali u kojim medijskim ritualima žele sudjelovati, a u kojima ne. Prema svemu sudeći, sve dok se ne završi "Tragedija Macbetha", za nju opet dugo nećemo čuti, a onda će opet morati pred novinare, kako one iz tiskanih medija tako i one televizijske.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. prosinac 2021 20:20