Uzbuđenje oko smrti Philipa Seymoura Hoffmana nikako da splasne. Rijetko kad je u novijoj povijesti tako nenadano umro glumac koga su smatrali najvećim majstorom te vještine - i to u kreativnom naponu.
James Dean je stradao u rujnu 1955. u svom porscheu, no američka publika ga je dotad vidjela samo u “Istočno od raja” Elie Kazana: “Buntovnik bez razloga” bit će prikazan tek narednog mjeseca, a “Div” naredne godine. Heath Ledger umro je u siječnju 2008., već je bio zvijezda zahvaljujući nominaciji za Oscara za “Planinu Brokeback”, no njegovu najpoznatiju ulogu, Jokera u “Vitezu tame“, publika će vidjeti tek sljedeće ljeto.
I iza Hoffmana je ostalo ponešto važnih “repova”. Iako je snimio pilot za seriju “Happyish” kablovske mreže Showtime, od serije vjerojatno neće biti ništa, budući da je u njoj trebao igrati glavnu ulogu. Sa serijalom “Igre gladi” je bolja situacija: glumac je igrao važnu ulogu Plutarcha Havensbeeja u lanjskom nastavku “Plamen“, a trebao se pojaviti i u oba dijela „Šojke rugalice“, od kojih će se prvi naći u kinima ove jeseni. Srećom, filmovi su se snimali usporedno, Hoffmanu je preostalo još samo tjedan dana posla, tako da će se postojeći materijal ponešto prestrukturirati, pa će se simulirati da je to priželjkivana cjelina.
Za razliku od Jamesa Deana i Hetha Ledgera, Hoffmanova zaostavština je bogata i impresivna. Glede filma, tu su čak četiri nominacije za Oscara, od kojih je jedna potvrđena (“Capote” u režiji Bennetta Millera i po scenariju Dana Futtermana; s njima se upoznao još kao 17-godišnjak u njujorškoj ljetnoj umjetničkoj školi u Saratoga Springsu) te bezbroj drugih priznanja.
Kazalište je za njega bilo podjednako važno kao i film: na Broadwayu je debitirao 2000. u novoj postavi komada Sama Sheparda “Pravi Zapad”, partner mu je bio prijatelj John C. Reilly (P. T. Anderson prvi put ih je spojio u svom prvijencu “Teška osmica”), a kako su igrali dvojicu braće, iz zafrkancije bi ponekad zamijenili uloge: te sezone nominiran je za glavnu brodvejsku nagradu Tony.
Drugu nominaciju dobio je tri godine kasnije, igrao je Jamiea Tyronea u “Dugom putovanju u noć” Eugenea O’Neilla, s Vanessom Redgrave, Brianom Dennehyjem i Robertom Seanom Leonardom kao partnerima: pa dok bi drugi nakon proba odlazili kući, zaboravljajući na predstavu, on je još dugo ostajao u svom liku. Lani je bio sjajan kao Willy Loman u “Smrti trgovačkog putnika” Arthura Millera: novu postavu režirao je ugledni Mike Nichols, koga uopće nije smetalo što je glumac bar 20 godina mlađi od lika koji tumači; znao je da će on svojom interpretacijom prebrisati taj jaz. Bila je to njegova treća i posljednja nominacija za Tony.
Off Broadway mu je također bio bitan. Godine 1992. bio je među osnivačima nezavisne družine Labyrinth Theater Company, uglavnom mlađih glumaca željnih radikalnijih kazališnih iskustava, u njihovim komadima često je nastupao, ali ih je i režirao. Jedan od njih, “Jack ide na plovidbu”, iskoristio je kao predložak za svoj redateljski filmski prvijenac iz 2010.
U Labyrinthu je 1999. upoznao i Mimi O’Donnel, kostimografkinju i kasnije redateljicu. Postala mu je životna družica, ali se nikad nisu formalno vjenčali iako su dobili troje djece, sina Coopera i kćeri Tallulah i Willu. Zahvaljujući njegovim glumačkim zaradama, mogli su si priuštiti njujorški apartman vrijedan skoro četiri i pol milijuna dolara.
Droga i alkohol upropastili su fenomenalnu karijeru. Nakon što je diplomirao, morao je na odvikavanje od svakovrsnih opijata: imao je samo 22 godine kada se prvi put prijavio na kliniku, već je probao sve što se moglo i uživao je u tome. Shvatio je, međutim, da su njegova “opuštanja” pogubna po radnu disciplinu i odricao ih se kad god je za to smogao snage. Na prijelazu desetljeća četiri godine je bio “čist”, grupa bivših ovisnika kojoj je pripadao smatrala ga je svojim herojem jer je izdržao četiri godine, a onda je lani opet posrnuo i u svibnju se opet prijavio na kliniku.
Potkraj godine je popustio i posljednjih šest tjedana života, čak i dok je prošlog mjeseca na Sundanceu predstavio svoja dva nova, iznimno zanimljiva filma - “Božji džep” u režiji kolege Johna Slatteryja (znamo ga po seriji “Momci s Madisona”) i “Najtraženiji čovjek” Antona Corbijna (“Control”) - neprestano je konzumirao drogu i alkohol.
Mimi O’Donnell zamolila ga je da se privremeno udalji iz njihova apartmana, kako ne bi naškodio djeci, što je on napravio i našao vlastiti stan. Znao je što ga čeka, jer se povjerio znancu: “Ukoliko ne prestanem, umrijet ću.”
Čuli su se telefonom u subotu poslijepodne, već je tada zamijetila da je povišenog raspoloženja, a to se ponovilo i pri novom telefonskom kontaktu u osam uvečer. Drugi dan je trebao doći po djecu na izlet, ali se nije pojavio, pa je O’Donnellica alarmirala prijatelje, dramatičara Davida Katza i Hoffmanovu asistenticu Isabellu Wing-Davey. Našli su ga mrtvog u kupaonici, bio je samo u donjem vešu, a iz ruke mu je još izvirivala injekcija.
Policija je otkrila u stanu 50 prozirnih vrećica koktela heroina i fetanila s oznakama “As pik” i “As srce”: očito se spremao na dugotrajno drogiranje i nije mario na upozorenja da je od takve droge lani u Americi stradalo preko stotinu ljudi. Dokrajčila su ga i duga razdoblja apstinencije: ono što bi konzumirao bez posljedica u razdoblju dok je bio naviknut na drogu, sada se pokazalo kobnim.
Neosporno, Hoffman je bio veliki umjetnik, ali su ga loše navike koštale života.