Partizanski spomenici jedan su od najuočljivijih i sveprisutnih vizualnih ostataka bivše, jugoslavenske države. Tih je spomenika - po nekoj računici - samo u Hrvatskoj bilo 6000.
Bilo ih je malih i velikih, provincijskih naivnih i velebno preuzetnih, socrealističkih i modernističkih. Jugoslavija je te spomenike gradila tijekom cijele povijesti.
Znatan dio tih spomenika u postkomunizmu je doživio zlosretnu sudbinu. Dio ih je administrativno uklonjen (Klis, Komiža, Opuzen, Sisak), dio miniran (Kamenska, Tisno), a dio ih je prepušten onom što se zove "pasivna destrukcija": zapušteni, istisnuti iz kolektivne memorijalne prakse, ti su spomenici prepušteni propadanju ili pustošenju skupljača sekundarnog otpada.
Žižićev film
Taj odnos prema spomeničkoj memoriji krajem 90-ih već je bio tema jednog zapaženog dokumentarca, 'Damnatio memoriae' Bogdana Žižića. Ovaj tjedan na festivalu Zagreb Dox prikazuje se još jedan film koji se bavi temom, 'Neželjena baština' Irene Škorić. Film Irene Škorić priča je o partizanskim spomenicima i sudbini ljudi vezanih uz njih
Četiri slučaja Irena Škorić - na tragu već otrcane "michael-mooreovska" rutina - film uokviruje personaliziranom pričom: pojavljuje se kao narator i pripovijeda kako je skupljala album sa sličicama partizanskih spomenika. Na početku filma luta buvljakom u potrazi za komunističkim memorabilijama. Potom otvara temu samih spomenika intervjuirajući povjesničare umjetnosti, povjesničare, političke analitičare, ali i ljude vezane uz spomenike.
Škorić se odlučila za četiri tipska slučaja iz kojih izvlači "case study". Prvi je Petrova gora - grandiozni, skupi kompleks koji su opustošili kradljivci metala. Drugi je Veljun gdje je spomenik devastiran, ali i djelomično obnovljen prijegorom obitelji i aktivista. Treći je spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji je uklonjen administrativnom odlukom.
Spomenik Stjepanu Filipoviću
Četvrti i najstrašniji je Kamenska kraj Požege, gdje je 30-metarsku apstraktnu skulpturu Vojina Bakića - remek-djelo europskog visokog modernizma - jedan zapovjednik hrvatske vojske 1991. minirao iz devetog pokušaja. Zagrebačke novine tada su ozbiljno objavljivale spin da je Bakićev spomenik "srušio vjetar", a povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac s razlogom konstatira da je skulptura u Kamenskoj jedini važni kulturno-umjetnički spomenik koji je stradao u ratu 90-ih, a koji još nije (ili: neće ni biti) obnovljen.
Škorić se dohvatila i potrebne i važne teme. Nažalost, njezin film toj kompleksnoj temi nije sasvim dorastao. U filmu gledatelj sazna malo o stilskim mijenama partizanskih spomenika te kako su te mijene bile pod utjecajem okolne estetike i ideologije. Film tek usput otvori temu grandomanske spomenikomanije koja je Jugoslaviju zahvatila 70-ih kad upada u ideološku i ekonomsku krizu, te ne povlači intrigantnu paralelu sa spomenikomanijom kojoj (iz istih razloga) svjedočimo danas.
Blizak 'trešu'
No, možda najveći problem Škorićkina filma (rekao bih: nehotični) nedostatak je političke kontekstualizacije. Što zbog sadržaja filma, što zbog organizacije građe, gledatelj stječe dojam da devastacija partizanskih spomenika nije rezultat neke konkretne ideologije, nego nemara, besparice, lopovluka. Na trenutke izgleda da su glavni krivci za pustošenje partizanskih spomenika skupljači sekundarnog otpada, a u dijelovima filma kad Škorić intervjuira mlade Rome koji skupljaju metal, film postaje rubno rasistički i sasvim blizak "trešu".
Dobro je da je 'Neželjena baština' napravljena, jer će možda vratiti u fokus neko od djela modernizma kojima treba obnova. Šteta je - međutim- što film nije bolji.
Mnoge će zanimati i to kakvu je muziku za film svoje političke suradnice napisao Ivo Josipović. Njegova muzika je sugestivna, zvučno aludira na zborske partizanske pjesme i pokazuje da bi predsjednik propale stranke mogao otvoriti novu karijernu stranicu - skladatelja za film.
Neželjena baština (Unwanted heritage) - trailer from Artizana on Vimeo.