Kako je živjeti u koži Nicka Cavea, pitanje je koje si je vjerojatno postavio svaki njegov poklonik. Odgovor na isto nudi dokumentarni film “20.000 Days On Earth” u režiji Iaina Forsytha i Jane Pollard, ujedno i scenarista kojima je u tom dijelu posla asistirao i Nick Cave, a prigodu da ga prvi vide u Hrvatskoj imali su posjetitelji festivala u Motovunu, dok bi najesen film trebao zaigrati i u redovnoj kino-distribuciji. Na Sundance Film Festivalu “20.000 Days On Earth” ovjenčan je nagradom za najbolju režiju dokumentarnog filma. Posrijedi nije linearno “ispričan” rockumentarac nego putovanje kroz crvotočinu vremena kako bi se detektirali najvažniji momenti Caveova stvaralaštva i njegove potrage za muzom, sazrijevanja i starenja, svakodnevnog rada i obiteljskog života, seksa i religije, glazbenih, literarnih i filmskih opsesija, ovisnosti i psihe. Premda je trend da se granica između dokumentarnog i fiktivnog u suvremenim dokumentarcima omekša, pa se cijele scene određenih dokumentaraca pomno režiraju poput scena igranog filma, čini se da su Iain Forsyth i Jane Pollard, barem u ideji tako to izgleda, nakanili izbrisati tu granicu koliko god je to moguće.
Ljetovalište Brighton
“Nick se nikada ne bi odlučio za klasični rockumentarac pa smo se odlučili da, koliko je god to moguće, stopimo stvarnost i fantaziju, što i nije tako daleko od odnosa između rock zvijezde i njezinih poklonika. Ljudi očajnički žele proniknuti u svijet u kojem Nick stvara svoje pjesme, a možete i pogledati oko sebe dok sviraju The Bad Seeds i pogledati u koju se verziju Nicka - ovisnik, odmetnik, ljubavnik - svaki od posjetitelja njegovog koncerata želi uživjeti”, pojasnio je Forsyth potku filma za New York Times.
Čitajući tu izjavu na pamet mi je pala jedna fotografija Nicka Cavea iz Berlina ranih 80-ih. U nekoliko kvadrata nekog sobička nagurana je tadašnja sva imovina Nicka Cavea, a u tom nevjerojatnom neredu lijevo na podu stajala je pisaća mašina na kojoj je tipkao već tada veličanstvene pjesme. Već godinama Nick Cave živi u kući u skupom i pitoresknom engleskom ljetovalištu Brighton - nešto poput Opatije u Hrvatskoj - iz koje svakodnevno odlazi skladati pjesme i pisati stihove, scenarije i prozu u svoj obližnji, skladno uređen ured. Poput činovnika nekog zagrebačkog gradskog ureda, samo mnogo marnije i produktivnije. Veličanstvena djela nastavio je pisati i u takvim, pomalo “birokratskim” uvjetima. Jedan je od onih u čijem opusu de facto nema niti jednog izrazito lošeg djela, a kamoli neugodno duge jalove faze ili više njih, ma u kojim uvjetima i psihičkim stanjima stvarao tijekom proteklih 35 godina. I to je vjerojatno najvažnija odlika Nicka Cavea koji je prevalio dug put od australskog punk-divljaka do klasika rock-pjesništva i skladateljstva kojeg cijene čak i njegovi uzori poput Cohena, odnosno put od džankija s ruba smrti do smirenog obiteljskog čovjeka kojeg sada u “bed” povremeno baca glazbeni ukus njegovih četrnaestgodišnjih blizanaca Arthura i Earlea.
Nakon ovisnosti
Konstantno je nadograđivao sebe, usvajao temeljne žanrove, odlazio i u blues i u country, mjerio se s najvećima, postao jedan od njih. Ponekad se čini da je on i nitko drugi točno na pola puta između Elvisa i Dylana, Sonny Boy Williamsona i Iggyja, Casha i Rottena, Morrisona i Cohena, Scotta Walkera i Toma Waitsa, a nevjerojatna je i stilska i zvučna razlika između njegovog prvog i posljednjeg solističkog albuma, “From Her To Eternity” (1984) i “Push The Sky Away” (2013).
Kylie Minogue koju i u traileru za film Cave vozi u svom Jagurau, PJ Harvey, Anita Lane bile su njegove ljubavnice i muze, a i u tome je Cave prevalio dalek put. Početkom 80-ih izgledao je poput krajnje neuračunljivog, za sebe i za publiku opasnog frontmena jednog nevjerojatno mahnitog benda po imenu The Birthday Party, da bi tijekom vremena postao miljenik žena, veliki zavodnik i jedna od najromantičnijih rock zvijezda. Ta transformacija otišla je toliko daleko da me kao tipa koji Caveov opus prati od 1982. godine - iste godine nekako sam se dokopao albuma “Junkyard” The Birthday Party, “Psychedelic Jungle” The Crampsa i “Fire of Love” The Gun Cluba, što je bila fantastična poveznica punka i prvobitnog rock’n’roll divljaštva iz 50-ih godina te jedna od najvećih prekretnica u mom (diskofilskom) životu - padanje djevojaka u afan kad god bi negdje tijekom 90-ih ugledale Cavea znalo užasno ići na živce. Ne znam je li ikome uspjelo zbariti komada na Caveovom koncertu, ali nekako čisto sumnjam u takvu mogućnost. Vjerojatnije bi bilo da vam na nekom njegovom koncertu tigar odgrize nogu, a da dame oko vas ni za trenutak ne skinu oko s ljubljenog im Nicholasa. Heroin je ostavio nakon dva desetljeća vjernosti, i to kad se prije petnaestak godina oženio fotomodelom Susie Bick. Prije toga bio je u braku s brazilskom modnom stilisticom Viviane Carneiro iz kojeg ima sina Lukea rođenog 1991. godine, a iz veze s Beau Lazenby iz Melbournea i sina Jethra, rođenog iste godine. “Kad pišem, na pameti imam žensku publiku. Često sam osupnut time što žene smatraju seksi u mojoj glazbi”, rekao je Cave za New York Times a propos jedne od tema filma “20.000 Nights On Earth”.
The Bad Seeds
Kroz The Bad Seedse, pak, prošao je i poduži niz glazbenika, uključivši i gitarista The Crampsa i The Gun Cluba Kid Congo Powersa, a jedino čega se redatelji filma nisu smjeli previše doticati je raskid artističke veze Nicka Cavea i do prije deset godina izuzetno mu bliskog suradnika Blixe Bargelda čiji Einsturzende Neubatuen najesen dolaze u Ljubljanu s projektom vezanim uz stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Danas na Blixinom mjestu stoji svestrani Warren Ellis s kojim je Cave ostvario neka od svojih najvećih djela u nekoć kaotičnom, a sada prilično urednom životu.