ČUVENI OSKAROVAC

Nije mogao da ne oženi seksi plavušu. Ali bio je ljubomoran i od glumice je učinio domaćicu

Lili Andres i Dušan Vukotić

Donosimo priču o glumici Lili Andres i njezinoj kratkoj i uspješnoj karijeri, kojoj je presudio brak s Dušanom Vukotićem

Vodeći autori Jutarnjeg lista Patricia Kiš, Ivana Mikuličin, Dalibor Šimpraga, Nenad Polimac, Mirjana Dugandžija, Lada Novak Starčević, Klara Rožman i Tomislav Kukec u specijalnom feljtonu najtiražnijeg magazina u zemlji ovog ljeta, u deset nastavaka, donose ljubavne priče iz života glumica i glumaca koji su obilježili 100 godina hrvatskog kazališta i filma. Feljton će biti objavljivan u Studiju do 16. rujna.

U petom nastavku donosimo priču o glumici Lili Andres i njezinoj kratkoj i uspješnoj karijeri u hrvatskom filmu, kojoj je presudio brak s čuvenim oskarovcem Dušanom Vukotićem.

image

Lili Andres

Kad je Vatroslav Mimica 1954. tražio glumicu za glavnu žensku ulogu u svojoj komediji “Jubilej gospodina Ikla”, nije to baš bilo jednostavno: u kazalištima i na filmu nije bilo nekoga tko može dočarati lik urbane otmjene plavuše koja iznenada ostaje bez imućnog supruga (jedino se znalo da će njega igrati Antun Nalis). Uskočila je skripterica Ivanka Forenbacher i preporučila mu dobru znanicu Lilu Andres: Mimica ju je pozvao na razgovor i bio jako zadovoljan jer mu je sugovornica imponirala elokvencijom i otvorenošću. Istina, nije imala glumačkog iskustva, imala je već 31 godinu, ali na probama se vidjelo da se dobro snalazi pred kamerom.

image

Andres u filmu ‘Ne okreći se sine‘

Snimali su u tadašnjem ateljeu Jadran filma na Šalati, direktor fotografije bio je legendarni Oktavijan Miletić, sve je bilo gotovo za manje od mjesec dana, a redatelj je zadovoljno promatrao kako se pred kinima u kojima je igrao “Jubilej gospodina Ikla” stvaraju redovi za ulaznice. Reklo bi se da je nakon takvog početka pred novopečenom glumicom velika karijera. Dobila je važnu ulogu u filmu Branka Bauera “Ne okreći se, sine” (redatelja je poznavala od djetinjstva), koji je poslije nagrađen prvom nagradom u Puli, snimala je američku koprodukcijsku humorističku seriju “Lum i Abner u inozemstvu”, čije su tri epizode poslije skrpane u cjelovečernji film (tu su je potpisali kao Lilu Audres), a kad je magazin Cinema AP (Associated Press) pravio feature o domaćim ljepoticama, nju su stavili na naslovnicu jer je bez srama pokazala ramena i nešto malo dekoltea te joj dali honorar od tisuću dolara, golem novac za to vrijeme.

Nevolja je što nakon toga dugo nije stala pred kamere, ostala je u svijetu filma kao skripterica, posao je svladala zahvaljujući Ivanki Forenbacher, te bila na setu dva filma Šime Šimatovića, “Naši se putovi razilaze” i “Pustolov pred vratima”, ali i na crnogorskom “Dan četrnaesti” Zdravka Velimirovića, primljenom u službeni program kanskog festivala. Važnije je, međutim, što se zaposlila kao tajnica direktora Zagreb filma Jurice Peruzovića. Tamo je 1958. upoznala njihova istaknutog autora Dušana Vukotića (rođen 1927. u Bileći, bio sudionik NOB-a, studirao arhitekturu, crtao karikature za popularni humoristički magazin Kerempuh, a crtanim se filmom počeo baviti u Duga filmu, prethodniku Zagreb filma) i počeli su vezu koja je 1960. završila brakom, a kum na vjenčanju bio im je upravo Peruzović.

image

Dušan Vukotić dobio je Oscara za crtić ‘Surogat‘

Ronald Goršić/Cropix

Vukotić baš nije tolerirao njezine glumačke ambicije (bilo je, navodno, i ponuda iz Hollywooda), ipak joj nije mogao odbiti nastup u sjajnoj Bauerovoj komediji “Martin u oblacima” (igrala je stanodavku studenta Borisa Dvornika), no to je bio i njezin posljednji nastup pred kamerama. Vukotić je u travnju 1962. dobio Oscara za svoj crtić “Surogat”, prvi i jedini za jugoslavensku kinematografiju, što nije ni očekivao jer su u konkurenciji za najbolji kratki crtić bili filmovi Walta Disneyja, Chucka Jonesa i Fritza Frelenga, pa nije ni otputovao na dodjelu nagrada, međutim, bila su to vremena kad je Zagrebačka škola crtanog filma (kako su je 1958. nazvali u Cannesu) uživala sve veći renome.

Umjesto Vukotića, nagradu je primio Vladimir Terešak, predstavnik Globus filma, a redatelja su salijetali ponudama iz Hollywooda (nudili su mu kuću i honorar od 80.000 dolara), no on je radije ostao u Zagreb filmu. Lila se posvetila mužu, pomagala mu u razvoju projekata (osobito joj je u dragoj uspomeni ostalo stvaranje dokumentarno-animiranog filma “Igra”), putovala s njim na festivale i bila oslonac u kriznim razdobljima. Privatno je bio ljubomoran, pa joj je u restoranu nalazio stol u kojem je bila okrenuta prema zidu, a on je imao pregled nad cijelom dvoranom.

Melita o Titu

Rođena je 1923. u Zagrebu, krsno ime joj je bilo Melita, ali kako su je svi zvali Lila, prihvatila je nadimak kao službeni. Njezin djed po majčinoj strani bio je čuveni povjesničar Ferdo Šišić, autor “Povijesti Hrvata”, majka Nada nije se odricala svog plemićkog podrijetla, a otac Dragan Andres predavao je na Muzičkoj akademiji (današnji Hrvatski glazbeni zavod) i Klasičnoj gimnaziji, u školi u kojoj je i ona maturirala. Bila je vrsna sportašica, osvojila je juniorsko prvenstvo Banovine Hrvatske u kraulu, te se vjerila za diplomata Marka Pavičića, koji je završio u izbjegličkoj vladi u Londonu.

Vjenčali su se tek 1945., kad se on vratio u Zagreb, ali baš nije bio poželjan u novom režimu, što ga je psihički dotuklo i utjecalo na raspad njihova braka. Krajem 40-ih i početkom 50-ih nije bilo lako održavati glamurozan izgled, no Lila je u tome uspijevala, nekako je nabavljala štofove za haljine, nosila lijepe kapute i bila oličenje stila. Prva je u Hrvatskoj odjenula bikini i ponosno se slikala u njemu.

Poseban odnos imala je sa sestrom Renatom Peroš, koja je, za razliku od nje, završila tri fakulteta (Lila je upisala Filozofski, ali nikad nije diplomirala), i bila skeptična prema socijalističkom režimu. Dok je Lila smatrala Josipa Broza Tita šarmantnim i elegantnim državnikom, za Renatu je on bio šarlatan sumnjiva podrijetla (“kako bravar može naučiti svirati klavir”). O njima je Tomislav Žaja snimio za HRT dokumentarac “Dvije sestre”.

image

Andres u filmu ‘Jubilej gospodina Ikla‘

Pomutnja oko kipa

U razdoblju socijalizma Vukotić je bio jedan od stupova kulture, međutim, u samostalnoj Hrvatskoj postao je persona non grata. Godine 1992. novi direktor Zagreb filma Zlatko Pavlinić zabranio mu je ulaz u zgradu u Vlaškoj 70, koja je dijelom procvala zahvaljujući njegovoj reputaciji. Kad je umro u srpnju 1998., predsjednik Tuđman njegovoj obitelji nije niti izrazio sućut, no srećom, u novom mileniju, predsjednik Ivo Josipović osjetio se pozvanim obilježiti 50. obljetnicu “Surogata”. Lila je živjela od njegove mirovine, koja je iznosila skromnih 3400 kuna, povremeno dopunjavajući budžet iznajmljivanjem kuće u Bolu na Braču i prodajom obiteljskih umjetnina. Upravo tamo je i umrla, u krugu obitelji, 29. lipnja, u 95. godini.

Sve suprugove nagrade, njih 145, namjeravala je pokloniti Muzeju grada Zagreba, čak i Oscara za kojeg su joj stranci nudili znatne svote, no nekako joj nije bilo u redu da takva nagrada završi izvan Hrvatske. Tada su, međutim, izbile obiteljske razmirice, nije bilo jasno ni komu pripada Oscar, jer su ih bila dva, jednog je dobio producent, Zagreb film, drugog sam Vukotić, a navodno postoji i treća replika. Do danas nema pomaka, jedan je Oscar u vlasništvu obitelji Peroš-Andres Vukotić, a drugi je kod Zagreb filma, no najvažnije je da oba ostanu u Zagrebu.

U idućem nastavku feljtona objavljujemo kako je Orson Welles provalio vrata zbog Oje Kodar

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. kolovoz 2022 18:30