Ljubitelji u nas zapostavljenog horor žanra došli su ove godine na svoje zahvaljujući “Egzorcizmu”, filmu Dalibora Matanića nastalom po istoimenoj predstavi. Pa iako “Egzorcizam” nije dobio osobito dobre kritike, u naslovnoj ulozi opsjednute djevojke Maše istaknula se mlada pulska glumica Nika Ivančić. Simpatična 24-godišnjakinja “iznijela” je većinu filma na svojim leđima, a u zahtjevnoj ulozi opsjednute i pomalo autistične djevojke iz Istre odlično se snašla iako nema mnogo iskustva pred kamerama. Dapače, osim kratke epizode u seriji “Novine”, ovo joj je tek drugi angažman pred kamerama.
Nika za Globus otkriva kako je snimanje “Egzorcizma” bio zahtjevan posao. “Radilo se do kasnih jutarnjih sati, a paralelno smo igrali i predstavu. Bili smo jako umorni, iscrpljeni fizički i psihički. Unatoč tomu, bilo nam je zabavno, pomagali smo jedni drugima i pokušali što opuštenije i kroz zafrkanciju napraviti jedan mračan, težak film. Uloga Maše nastala je uz veliku pomoć mojih kolega. Helena Minić Matanić i Senka Bulić najviše su mi pomogle u glumi. Od Janka Popovića Volarića sam dobila odlične savjete o pokretu. Lana me podsjećala da se uvijek moram čuvati na sceni. Marko mi je pomogao da sagledam stvari iz drugačije perspektive kada bih došla do blokade. Njihova mi je pomoć puno značila u trenucima kada sam se osjećala izgubljeno u procesu stvaranja lika”, pojašnjava.
Iako je Maša kao lik najjasnije napisana, bilo je teško udahnuti život u nju, kaže. “Ona je žrtva obitelji koju nije izabrala, koja je nad njom izvršila nasilje i dovela je do stanja ludila. Potrebno je bilo sve te elemente koji se nagomilavaju u njezinoj psihi razložiti na jasne dijelove i odrediti kada koji nastupa i što on sa sobom nosi. No Maša je u biti nesretna djevojka koja samo želi jednostavan život i najviše od svega želi natrag kontrolu nad svojim tijelom i dušom”, kaže Nika.
Velik dio radnje filma odvija se u zastrašujućem, mračnom podrumu. Nika nam otkriva kako se zapravo radi o podrumu ispod partera Istarskog narodnog kazališta u Puli koji dosad nikad nije bio korišten za predstave ili snimanja. Stoga je već i samo vježbanje u podrumu bilo uzbudljivo, a mlada glumica kaže da je mnogima, pa i njoj, boravak u klaustrofobičnom i jezivom prostoru bio sve samo ne jednostavan. Zbog toga je ekipa čak održavala i vježbe kako bi se vidjelo tko može koliko izdržati u tom ambijentu, najprije s nekoliko upaljenih svijeća, a potom i u potpunom mraku.
“Neki su izlazili uplakani, a nekima je bilo super iskustvo. Meni osobno bilo je strašno. Kako bih pobijedila strah pjevala sam tijekom cijelog boravka u podrumu. Na taj sam način maknula fokus s čudnih zvukova oko sebe i slika koje su mi se stvarale u glavi. Jer u takvim situacijama i jedna žica izgleda kao zlokobna ruka nekog demona. Samo snimanje bilo je zapravo ugodno jer je ekipa bila sjajna. No iscrpljenost, prašnjavi podrum i tavan te mali stisnuti prostori čine svoje. Bilo je težih i lakših dana. Nekada smo se smijali, dok smo nekada htjeli pojesti jedni druge. Ali to je tako kad radiš u timu”, govori nam Nika Ivančić.
Iako je snimanje bilo teško, Nika kaže da je spiritus movens čitavog filma bio upravo redatelj Dalibor Matanić, a suradnju s njime opisuje kao nezaboravno iskustvo. Ponajprije zbog Matanićeve radišnosti, ali i entuzijazma kojim je dizao moral ekipi kada je bilo potrebno. Horore Nika osobno ne voli i ne gleda jer ju je, kaže, previše strah takvih filmova, iako si pokušava racionalno objasniti da je sve to gluma. No, vjeruje da u Hrvatskoj ima publike za taj žanr, iako se on u nas rijetko snima.
“Bilo je više horora u Jugoslaviji, poput filma ‘Variola Vera’, ‘Leptirica’ i slično, ali danas ih naši filmaši manje snimaju. Mislim da je to težak žanr u kojem je lako upasti u klišej i predvidljivost. To je možda razlog zbog čega se ne snimaju toliko”, kaže. Upravo je to bila i jedna od zamjerki “Egzorcizmu” jer neke scene, a naročito dijalozi, djeluju kao prepisani iz kultnog “Egzorcista” iz 1973. godine. Naročito je potresan i dramatičan dio u kojem opsjednuta tinejdžerica svećenika koji provodi obred (Janko Popović Volarić) zapjenjenih usta i sumanuta pogleda poziva na seks, a uskoro mu i uzima križ iz ruke te ga baca na pod, dok, primjerice, u izvornom “Egzorcistu” nakon takve scene obredni križ završava kao seksualna igračka opsjednute djevojčice, što je jedna od najstrašnijih scena tog vremena. No, Nika se ne slaže s takvim ocjenama.
“Taj film je najpoznatiji pa ga iz tog razloga ljudi stalno spominju i uspoređuju. Ima drugih iz kojih smo crpili puno više ideja. Scena na koju vi mislite došla je prirodnim putem jer je povećana i ekstremna seksualnost jedan od simptoma opsjednutih ljudi. Bilo je normalno da bude i dio naše priče”, kaže.
Uloga Maše navodno je nastala na stvarnom događaju, obredu egzorcizma koji je prije nekoliko godina izveden u Vodnjanu. O takvim se slučajevima, kaže Nika, u nas ne govori već ih se drži u tajnosti, a tijekom rada na predstavi do njih je došla informacija o jednom sličnom obredu provedenom nedavno u Istri. No, iako je odlično odglumila da je opsjednuta, Nika kaže da u demone ne vjeruje.
“Ne, ne vjerujem ni u duhove ni demone. To je bolje jer se tako lakše mogu odvojiti. Vrlo jednostavno čovjek ‘zabrije’ u mračne teme i počne zamišljati stvari. Na samom sam početku napravila distancu kako bih mogla igrati ulogu Maše, a da ne poludim (smijeh)”, kaže Nika koja se za ulogu morala i fizički pripremati, jer se dosta scena bazira upravo na zgrčenim pokretima Mašina opsjednuta tijela, ili pak veranju po stupovima zastrašujućeg podruma.
Kada je film izišao, dugo se dvoumila hoće li ga pogledati jer ne voli gledati sebe u akciji, ali je ipak stisnula zube i “izdržala do kraja”. Kaže da se zgražala nad svojom izvedbom jer “uvijek vidi samo greške i mane u svojoj glumi”.
Nika Ivančić
Nika je u glumački svijet ušla davno, sa sedam godina počela je plesati u studiju Zaro pod stručnim vodstvom balerine Slavice Šenk. Nedugo nakon toga Šenk je pokrenula amatersku dramsku skupinu te je djevojčicu pozvala da im se pridruži, a već nakon prvih uloga Nika je shvatila da je to njezin poziv. Gluma joj je, kaže, davala slobodu izražavanja koju prije nije doživjela.
“Mogla sam postati tko god ili što god sam htjela. Nije bilo granica, nije bilo srama, samo igranje i imaginacija. Shvatila sam da na taj način mogu zauvijek, barem dok sam na sceni, biti dijete. Uz to sam imala veliku sreću jer su me roditelji oduvijek podržavali u mojim ludim idejama i nikada mi nisu ništa branili ili radili poteškoće oko izbora karijere”, otkriva simpatična Puležanka.
Profesionalni put do sad ju je uglavnom vezao uz kazališne daske, no uloga u “Novinama” i “Egzorcizmu” pokazuje da joj je i kamera itekako sklona. Nika ne želi sama govoriti o tome što joj bolje leži i kaže da to najbolje može procijeniti publika, no priznaje da je kazalište ipak njezina ljubav, dijelom i zato jer je uz te daske od malena vezana i na njima ima najviše iskustva. Profesionalno bi voljela ostvariti i kazališnu i filmsku karijeru, pa joj je dobrodošlo iskustvo koje joj je omogućio Matanićev hororac.
“Divim se glumcima koji igraju u filmovima. To je vrlo težak posao, imati toliko strpljenja i koncentracije, biti svakog trenutka spreman odigrati najbolju izvedbu svog života dok se scene snimaju izvan kronološkog slijeda… Svaka čast i skidam kapu ne samo glumcima, već i cijeloj ekipi koja je iza kamere. Napraviti film mnogo je teže no što izgleda i ljudi koji se time bave su, i ovo kažem u najpozitivnijem mogućem smislu, totalno ludi ljudi.”
A kada su filmovi u pitanju, ovogodišnji 65. Pulski filmski festival obilježen je uglavnom snažnim, muškim likovima, dok su žene pomalo zanemarene. Je li u svijetu glume prisutna seksualna diskriminacija, odnosno dolaze li žene teže do kvalitetnih angažmana?
“Apsolutno, tu nema nikakve dileme. Jako mi je drago što Dalibor (Matanić, op. a.) najčešće ženama daje uloge glavnih protagonista, što je vrlo rijetko u Hrvatskoj, ali i šire. Uglavnom muškarci vode glavnu riječ. Pitajte bilo koju glumicu u Hrvatskoj i reći će vam koliko je malo ženskih uloga u odnosu na muške, kako u kazalištu, tako i u filmovima. Ali ljudi poput Dalibora to prepoznaju i aktivno pridonose toj promjeni. Nadam se da će sve više mladih redatelja krenuti tim putem. Što se tiče angažmana, tu postoji veliki problem. Kao što sam rekla, jednostavno nema dovoljno kvalitetnih uloga za žene, ali nedostaju i audicije. Zatim imamo problem seksualne diskriminacije gdje su neugodni susreti s raznim ljudima iz branše česti, također i ‘casting preko kauča’ koji je zapravo veći problem nego što ljudi misle. Nažalost, to je hrvatska, ali i svjetska realnost”, otkriva Nika Ivančić.
Pred njom su brojne nove uloge, a trenutno najviše radi u Sloveniji. S redateljem Matjažem Pograjcom priprema nekoliko kazališnih projekata u Ljubljani, dok s Vitom Tauferom u Sloveniji radi na predstavi “Barufe” koja je nedavno imala malu balkansku turneju. Riječ je o zanimljivom uratku koji je koprodukcija četiri kazališne kuće iz Hrvatske, Slovenije i Italije. Uskoro će biti premijera predstave “Lau(f)story” u Novom Mestu, dok za Mladinsko gledališče u Ljubljani za jesen priprema dječju predstavu “Ariol”. Bila bi, kaže, sretna da ima priliku više raditi u Hrvatskoj, no Slovenci je zasad više traže, kaže Nika uz usklik “živjele koprodukcije”.
“Trenutno mi je život vezan isključivo uz kofer. Puno putujem, što je s jedne strane sjajno i uzbudljivo, ali s druge iscrpljujuće i zamorno. Pogotovo kad ovisiš o autobusima, vlakovima itd. Nisam još položila vozački ispit što predstavlja problem. Rado bih glumila u zagrebačkim kazalištima, ali do toga još nije došlo. Audicija je vrlo malo, a glumcima koji nisu završili ADU teško je probiti se u Zagrebu. Vrata su poprilično zatvorena u tom pogledu. Nadam se da će se to promijeniti. Do tada se borimo!”, zaključuje simpatična mlada glumica.