Godine 1971. režiser Dušan Makavejev bio je na vrhuncu svjetske slave, ali i kreativne snage.
Tijekom prethodnih nekoliko godina, ovaj stjegonoša srpskog crnog vala snimio je niz filmova poput “Čovek nije tica”, “Ljubavni slučaj PTT službenice” ili “Nevinost bez zaštite”, koji su ga proslavili u svijetu. Makavejev je bio najosebujnija redateljska zvijezda te čudne kinematografije iz čudne zemlje ni na istoku ni na zapadu. Njegovi filmovi bili su nesvodljiv miks igranog i dokumentarnog, istodobno antidogmatski, ali i marksistički, a taj čudni stilski i idejni hibrid sjajno je komunicirao s atmosferom uoči i nakon 1968. Zapadna ljevičarska kritika jela mu je iz ruke.
Makavejev 1971. već ima nagradu iz Berlina za “Nevinost bez zaštite”. Izlaze mu hvalospjevi u najvećim zapadnim medijima. Tog svibnja stiže u Cannes s novim filmom “W. R. - Misterije orga(ni)zma” - igrano-dokumentarnim hibridom posvećenim marksističkom psihoanalitičaru Wilhelmu Reichu. Nakon canneske projekcije reakcije su euforične. O filmu s ushitom pišu Marcel Martin i Jean de Baroncelli, francuske novine pišu o “prekretnici u povijesti filma”, a istaknuti francuski kritičar Michel Ciment polaskat će tadašnjoj Jugoslaviji kao nitko do tada napisavši da je “W. R.” “primjer filma stvorenog u slobodi koji traži još više slobode”.
Nažalost, slobodu u jugoslavenskom filmu Ciment je ipak ponešto precijenio.
Politički obruč
Jer, dok su Makavejev i “W. R.” u Cannesu brali lovorike, u samoj Jugoslaviji i Vojvodini oko filma su se gomilali tmastiji oblaci. Već pune dvije godine - još od slavnog članka Vladimira Jovičića u Borbi 1969., članka koji je crnom valu nadjenuo ime - politički se obruč oko crnovalskih režisera u samom Beogradu stezao. Još tijekom svibnja, dok je film igrao u Cannesu, u Srbiji je počeo administrativni rat živaca između onih koji su pokušavali film spasiti i onih koji su ga nastojali bunkerirati. Koncem svibnja u javnosti se čuju prvi zahtjevi da se film zabrani, a među najglasnijima su ondašnji “šatoraši” - ogranci SUBNOR-a (Saveza boraca).
Tijekom idućih nekoliko tjedana, to se i dogodilo. Iako su kolaudator formalno odobrili film i iako sud nije donio nikakvu zabranu, “Misterije orga(ni)zma” su uoči pulskog festivala faktički bunkerirane. Film neće biti prikazan idućih petnaest godina - sve do 1987. Makavejev je zdvojno emigririrao, a ta mu je emigracija faktički uništila karijeru jer u inozemstvu nije napravio ništa ni izdaleka tako relevantno kao prije.
Ukratko: u samo nekoliko tjedana tog proljeća ‘71. jedan život i jedna karijera dobili su novi smjer. Još sredinom svibnja 1971. Makavejev je bio na vrhuncu slave, kreativne moći i svjetskog ugleda. Samo koji tjedan kasnije, svemu će tome doći kraj.
Zainteresirani građani
A između tog vrhunca slave i trenutka početka pada stajao je jedan, točno određeni datum. Taj datum je bio 5. lipnja 1971. Na taj datum - samo 14 dana nakon canneske premijere filma - u danas nepostojećem kinu Arena u Novom Sadu održana je možda najslavnija filmska projekcija u povijesti SFRJ. Bila je to javna, otvorena projekcija “Misterija orga(ni)zma” koju je organizirao politički aktiv grada Novog Sada. U kinu Arena političarima, kulturnjacima, dijelu gostiju Sterijina pozorja te predstavnicima “zainteresiranih građana” prikazan je u tom trenutku već slavni i kontroverzni film. Uslijedila je bučna i burna javna debata koja je u velikoj mjeri odredila i sudbinu filma, ali i budući život režisera.
Oni stručnjaci i građani koji su sudjelovali u javnoj debati, međutim, nisu nešto znali. Nisu znali da se unatoč formalnoj zabrani snimanja i fotografiranja debata snima. Snimio ju je novosadski tonski majstor Peter Miletić, koji je krišom u torbi za spise u dvoranu unio radijski magnetofon Nagru i snimio pet vrpci rasprave o prikazanom filmu. Od tih pet vrpci, do danas su sačuvane četiri, a peta je zagubljena, ali stenografirana. Zahvaljujući tome, znamo kako je izgledalo 70 minuta svađe koja će usmjeriti povijest jugoslavenskog filma, ali i kulture.
Magnetofonske vrpce te debate u kinu Arena polazište su za jedan novi srpski film, premijerno prikazan ovog tjedna na beogradskom FEST-u. Riječ je o filmu “Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali”, čiju režiju potpisuje beogradski redatelj Goran Radovanović. Temeljeći film na arhivskom audiomaterijalu zabilježenom u novosadskom kinu u lipnju ‘71., Radovanović rekonstruira cenzorske mehanizme i mentalitet SFRJ, ali - svjesno ili namjerno - pravi film i o današnjici, o kulturnom trenutku kad neke nove “zdrave snage” opet nasrću na filmove koji “zdravorazumski” štete, filmove koje - opet - pravi neka “odnarođena elita”.
Dobro da je snimljen
Radovanovićev film je i sam, u tradiciji Makavejeva, igrano-dokumentarni miks. Zapise debate Radovanović montažno povezuje s prizorima iz “W. R.-a”, ali i scenama iz Čiauelijeve “Zakletve”, staljinističkog spektakla kojem se Makavejev u filmu ruga. Dio filma čine igrani dijelovi u kojima scenski radnici namještaju scenu za rekonstrukciju debate. Stare snimke Radovanović montira preko kadrova kinematografa koji danas stoji na mjestu stare Arene. Riječ je o anonimnom, reklamama zagušenom multipleksu koji sa svojom kitnjastom kapitalističkom ikonografijom stoji u oštrom kontrastu s idejnom rasprom iz ‘71.
Konačno, Radovanović snimke iz 1971. pušta danas ostarjelim ljudima koji su u debati sudjelovali (Petar Volk), njihovim potomcima ili, pak, ljudima koji su s filmom ili Makavejevom imali veze. U nekim slučajevima, Radovanovićevi pokušaji da “razigra” dokumentarni materijal i nisu baš osobito suptilni. Radovanović, recimo, u film uvrštava mladog skejtera koji vozi Titovu bistu, a glasove građana koji kritiziraju film pušta u kavezu s majmunima zoološkom vrtu. Takva napadna metaforika, iskreno, nešto je bez čega je film i mogao proći.
Premda ima mana i premda nerijetko robuje takvom jeftinom pamfletizmu, “Slučaj Makavejev” svejedno je film za koji je dobro da je snimljen. Ponajprije zato što donosi fascinantan arhivski materijal, materijal iz kojeg se i danas može mnogo naučiti.
Tog lipnja 1971. u novosadskom se kinu okupila šarolika svjetina koju su, s jedne strane, činili partijski aktivisti, nastavnici, lokalni političari, a s druge filmski profesionalci i kritičari iz Beograda, Sarajeva i Zagreba. Ono što prvo upada u oči je da su ljudi iz struke listom za film. To vrijedi i za ljude iz svijeta filma koji su sami bili čvrsti partijci, poput direktora novosadske filmske tvrtke Draška Ređepa ili beogradskog kritičara Dejana Đurkovića. Oni redom hvale film, podsjećaju na enormni uspjeh koji je postigao u inozemstvu i insistiraju na tome da je riječ o pravom marksističkom klasiku.
U raspravi ne sudjeluje nitko od političkog vrha. Politika je potpuno oprala ruke i egzekuciju prepustila “glasu naroda” ili “mišljenju malog čovjeka”. A u novosadskom kinu tog su lipnja “mali ljudi” itekako hrlili da na film bace grudu blata. Tako stanoviti Aleksić, sekretar SK u tvornici Novokabel, kaže da mu je film “tog stvaraoca u navodnicima” “izazvao mučninu”. Kaže da “ni u jednom sistemu nije moguće da svako radi šta hoće”. Stanoviti službenik Darijević konstatira da “u filmu nema ništa zdravo ni lepo ni pošteno” te da je “nemoguće dozvoliti da se bilo gde prikaže”. Jedan od govornika koji se predstavlja konstatira kako je Makavejev “zloupotrebio demokratska načela” i “s ulaznicom đavola ušao u društvo”.
Kad danas znamo u kojoj se mjeri u srpskoj politici i kulturi obnovio diskurs rusofilstva i kulta “majčice Rusije”, osobito je zanimljivo slušati reakcije novosadskih građana iz 1971. Jer, premda su SFRJ i SSSR imali, blago rečeno, ledene odnose te premda je javni narativ titoizma u znatnoj mjeri bio antisovjetski, čini se da prisutne građane u novosadskom kinu najviše od svega smeta što Makavejev - vrijeđa Rusiju. Tako je stanoviti nastavnik pod prezimenom Stanojević zgrožen “što se Staljina uspoređuje s penisom”, podsjeća da je “Lenjin za nas predstavljao sve” i tvrdi da je film Makavejeva “atak na prvu zemlju socijalizma”. Drugi anonimni gledatelj buni se što je “uvređen ponos kineskog i ruskog naroda”, a treći kaže da je film “nakazan” i Makavejeva pita “ko mu daje za pravo da se izruguje Staljinu”. Na to pobornici filma u dvorani revoltirano topću i zvižde.
U jednom trenutku za riječ se javlja gledatelj koji se predstavlja kao Ilija Bašić i pokušava ironizirati “branitelje Rusije”. Iz džepa vadi svezak Davičova romana “Pesma”. Bašić ih podsjeća da film Makavejeva žele zabraniti, a da je knjiga iz koje je čitao ulomak - u školskoj lektiri.
Na javnoj raspravi posljednji govori sam Makavejev. S obzirom na današnji kontekst, ali i kontekst Radovanovićeva filma, koji je očito vrlo antikomunistički, dugi monolog Makavejeva mnoge bi mogao zbuniti. Čovjek protiv kojeg se upravo provodi najveća cenzorska haranga u jugoslavenskom komunizmu, naime, u govoru se predstavlja kao - komunist, a vlastiti film opisuje kao - komunistički. Makavejev publici kaže da je u Savez komunista primljen ni 200 metara od kina u kojem se upravo nalaze. Kaže da je “Misterije orga(ni)zma” snimio da bi “izvršio svoj skojevski dug”, da pamti sama sebe kao mladog, zajapurenog partijca i misli pokatkad:
“’Ko zna kome li sam ja svojedobno ogadio komunizam?” Makavejeva osobito skandalizira to što neki u filmu prepoznaju da on preko Staljina i Lenjina vrijeđa Tita jer je - kaže - “analogija između Tita i Staljina monstruozna”. Makavejev kaže da “on može i treba biti buntovnik, jer uvijek na Zapadu ističe da je Tito sam najveći buntovnik.” Svoj monolog ogorčenog marksista završava rečenicom koja danas zvuči sablasno proročanski. “Bude li neke nove prilike”, kaže masi ogorčenih moralnih paničara, “ja ću da budem partizan, a neki od vas će da mi pucaju u leđa.” To je rečenica koja sa zloslutnom točnošću najavljuje ono što će se 20 godina kasnije doista i dogoditi.
Uvijek šutljiva većina
Radovanovićev film ne bavi se puno tom zloslutnom analogijom. U filmu se ne tematizira činjenica da su iste “zdrave snage” istih “malih ljudi” već koje desetljeće kasnije doista zdušno “pucale u leđa” i socijalizmu, i marksizmu, i bratstvu i jedinstvu. Ne otvara pitanje suvremene “šutljive većine” koja se opet petlja u kulturu uime novog - ovaj put katoličkog/pravoslavnog - “ćudoređa.” Ali, gledajući “Slučaj Makavejev”, gledatelj se ne može otresti frapantne analogije.
Slušajući gorljive samoupravljače koji 1971. žele zabraniti “nakazni”, “mučni” i “nezdravi” film, ne mogu mu a ne pasti na pamet neki ovovjekovni branitelji javnog kulturološkog zdravlja poput Ivica Šole ili Željke Markić u Hrvatskoj te njima sličnih u Srbiji. Opet se napada kultura koju kreira “odnarođena elita”. Opet se proziva onog tko je za to dao novac. Opet se poziva na majke i kćeri, koje se “ne može pustiti da ovo gledaju”.
Što je najvažnije, akter koji provodi cenzorsku inicijativu ni danas nije politika: politike i danas šute i peru ruke. Umjesto njih, udarnički posao ataka na umjetnost provode isti oni koji su to u lipnju ‘71. napravili u Novom Sadu. “Zabrinuti građani”, “mali ljudi”, koji “udruženo imaju pravo ovo da zabrane” jer “nije moguće da se radi ko šta hoće”. Antiintelektualni populizam imao je i onda, kao i sada, iste alate, isti diskurs i iste aktere. Razlika je samo to što je taj populizam tada instrumentirala jedna (lijeva) vladajuća ideologija, a sada to radi druga - konzervativna.
“Neki će od vas da mi pucaju u leđa”, proročanski je rekao Makavejev tog lipnja ‘71, obraćajući se masi ljutitih branitelja socijalizma. Nije ni znao koliko je prokleto u pravu.