Tijekom premijernih izvedbi mjuzikla “U šumi” na Broadwayu, potkraj 1987., publika bi reagirala burnim smijehom kada bi se na sceni pojavio glumac Robert Westenberg u kostimu Vuka.
Nosio je mondeni crni kožni sako i prugaste dokoljenke, na glavi je imao životinjsku masku, krasan muški torzo očito je napravljen uz pomoć plastike, no ono što je pobuđivalo posebnu znatiželju bio je njegov spolni organ koji se lijepo nazirao iznad kosmatih nogu.
Dok se nadnosio nad Crvenkapicu (Danielle Ferland), koja je s košaricom u ruci bila oličenje zaigrane nevinosti, nije bilo zbora o tome da su autori mjuzikla Stephen Sondheim (glazba i riječi pjesama) i James Lapine (scenarij i režija) pomno pročitali tadašnji bestseler dječjeg psihologa Brune Bettelheima “Značenje bajki”. U njihovoj nadahnutoj obradi urnebesno su se preplitale sudbine Crvenkapice, Pepeljuge, Zlatokose, Vještice koja je proklela Pekara i njegovu ženu, Jacka koji se uspeo po stabljici graha i borio s divovima te još nekolicine drugih.
Naslov mjuzikla bio je znakovit, kada su protagonisti zapjevali “U šumu, u šumu!” značilo je to otići na mjesto gdje su se odigravale pustolovine, profilirali karakteri i na površinu izbijalo frojdističko nesvjesno o kojem je pisao Bettelheim.
Sondheim i Lapine drsko su pretumbali motive iz omiljenih Grimmovih priča, a njihovi su junaci izgovarali replike koje su vrcale ironijom. Jedna od njih bila je: “Nisam ni dobra ni zla, onakva sam kakva trebam biti, naprosto Vještica!”.
Sondheim i njegov česti suradnik Lapine bili su miljenici Broadwaya ali su se njihovi mjuzikli smatrali suviše sofisticiranim (a ponekad i subverzivnim) za holivudske standarde.
Led je probio “Sweeney Todd - demonski brijač Fleet Streeta”, mjuzikl u kojem je Sondheim umjesto s Lapineom surađivao s Hughom Wheelerom, režirao ga je Tim Burton s Johnnyjem Deppom i Helenom Bonham Carter u glavnim ulogama, i postigao lijep uspjeh.
Kako je posljednjih godina Hollywood prionuo na modernistička tumačenja Grimmovih priča (ekstremni primjeri - “Snjeguljica i lovac”, “Ivica i Marica: Lovci na vještice”, “Gospodarica zla”), nije bilo razloga ignorirati Sondheimov i Lapineov mjuzikl.
Jedini je problem što je filmsku obradu producirao Disney, koji je zgrnuo milijune dolara sa crtićima svoga osnivača, napravljenima u potpuno drugačijem dugu no što je spomenuti brodvejski klasik.
Trebalo je, dakako, napraviti kompromis. U adaptaciji su glavnu riječ vodili sam Lapine, ujedno i autor filmskog scenarija, te redatelj Rob Marshall, čiji je mjuzikl “Chicago” ovjenčan sa šest Oscara (no zato je “Devet”, glazbena verzija Fellinijevog “Osam i pol”, zasluženo završio na otpadu). Lapine je u dogovoru sa Sondheimom pobacao dio pjesama i skratio radnju (predstava traje dva i pol sata, film samo 124 minute), drastične sudbine nekih likova su ublažene, a i Vuk koga je igrao Johnny Depp nije imao onako bezobrazan kostim kao na sceni.
Zvijezda filma bila je Meryl Streep koja je igrala Vješticu (Bernadette Peters imala je 25 godina manje kada je tu ulogu briljantno izvela na Broadwayu), a Disney je očito igrao na sigurno kada je u film uložio samo 50 milijuna dolara, skoro četiri puta manje nego u “Gospodaricu zla”. Iako su mnogi slutili debakl, čini se da nije tako: u četiri dana prikazivanja film je u američkim kinima zgrnuo 46 milijuna dolara bruto, što je izvrsno, jer su pred nama novogodišnji i kojekakvi drugi siječanjski praznici tako da će ukupni prihod neusporedivo veći, pogotovo što je to vrsta atrakcije koja dobro kotira na svjetskom tržištu.
Nitko dosad nije ustvrdio da je film remek-djelo, prosječna ocjena korisnika na najpopularnijem internetskom filmskom portalu www.imdb.com je 7,3 (nešto manje od četvorke), no American Film Institute uvrstio ga je na listu deset najboljih američkih filmova godine, ima već tri nominacije za Zlatni globus, a bit će tu i hrpa nominacija za Oscara. U čemu je tajna uspjeha tog neobičnog filma? Vjerojatno u spoju ušminkanosti i nekonvencionalnosti, a valjda je i široka publika poželjela “touch of class”, malu dozu Stephena Sondheima. Ipak, ukoliko vam je stalo do prave stvari, American Playhouse zabilježio na DVD-u originalnu brodvejsku predstavu, koju možete nabaviti putem internetskih dućana.
Ovog vikenda uslijedilo je još jedno iznenađenje. Po prihodima s američkih kino blagajni uz bok mjuziklu “U šumi” našla se ratna drama “Nesalomljivi” Angeline Jolie, još jedan film koji su pratila zloguka proročanstva. U proljeće je redateljica završila verziju koja je trajala četiri i pol sata i dalje ni makac.
Kompanija Universal nije htjela ni čuti o povećanju budžeta s planiranih 65 milijuna dolara, čekala je s odobrenjem za scene s kompjutorskim efektima sve dok ne se film ne skrati, što se naposljetku i dogodilo, nakon dugih kreativnih kriza najmoćnije primadone Hollywooda srezan je na 137 minuta.
“Nesalomljivi” je ekranizacija istoimenog non-fiction bestselera Laure Hillenbrand, spisateljice koja se proslavila knjigom “Seabiscuit”. Kao što je u potonjoj uzbudljivo opisala sudbinu legendarnog trkaćeg konja iz razdoblja Depresije, tako se i ovdje podjednako dojmljivo pozabavila životnom pričom Luisa Zamperinija, nekadašnjeg huligana koji je postao vrhunski atletičar, stisnuo ruku Hitleru na Olimpijadi u Berlinu 1936., kada je Amerika ušla u rat prijavio se u avijaciju, 1943. bio srušen na Pacifiku, 47 dana proveo u gumenom čamcu za spašavanje usred oceana i potom se zlopatio po japanskim zarobljeničkim logorima.
O njemu su još 1957. htjeli snimiti film s Tonyjem Curtisom u glavnoj ulozi, ali tek kad je 2010. Hillenbrandica objavila svoju knjigu, to je postao prestižni holivudski projekt, za koji su angažirani scenaristi prve klase William Nicholson i Richard LaGravenese, dok je kao redatelj figurirao Francis Lawrence (trenutačno završava serijal “Igre gladi”).
Angeline Jolie uspjela je uvjeriti Universal da je ona prava osoba za taj pothvat, braća Coen su pod njezinim nadzorom napisali novu verziju scenarija, a s koliko je emocionalnosti ona svemu tome pristupala, dostatno govori činjenica što se dotad Zamperinija uopće nije usudila upoznati, unatoč tome što su bili susjedi na holivudskim brdima. Kada su se napokon zbližili, bila je to tako intenzivna veza, da je nju teško pogodila njegova smrt početkom srpnja (imao je 97 godina).
Ni ovaj film nije popraćen panegiricima (“dobro počne, no poslije se razvlači”, žalio se jedan kritičar), ima nešto nižu ocjenu nego “U šumi” (ukupno 7,1), American Film Institute ga je ipak uvrstio u deset filmova godine, dok će mu glasači Američke akademije zasigurno biti dosta naklonjeni.
Razlike u sudovima o vrijednosti filma mogu se shvatiti, no zašto publika hrli na priču o mučenjima u japanskim logorima u 2. svjetskom ratu u kojoj čak nema ni poznatih glumačkih imena (japanska rock zvijezda Miyavi kao glavni negativac bolje kotira kao celebrity od svojih britanskih i američkih kolega Jacka O’Connella, Domhnalla Gleesona i Garretta Hedlunda)?
Je li moguće da će taj film biti veći hit nego “Fury” s Bradom Pittom?
Po svoj prilici hoće, a odgovore treba tražiti u karizmi redateljice, koja se ovaj put nije upustila u opskurnu i ne baš uvjerljivu romansu iz balkanskog rata (“U zemlji krvi i meda”) nego u ekranizaciju knjige koja je ovjenčana nizom priznanja i provela mjesece na top listama najprodavanijih izdanja, a osim toga je promovirala svojevrsnog super junaka bez natprirodnih moći, ali sa natprosječnom izdržljivošću.
Sve to uvijte u prvorazrednu holivudsku produkciju, i dobit ćete filmsku atrakciju koju publika s razlogom prima kao božićni poklon.