Mađarski režiser László Nemes vinuo se preko noći u redateljsku zvijezdu godine 2015., kad je njegov debitantski film “Saulov sin” premijerno prikazan u Cannesu.
“Saulov sin” film je koji se zbivao tijekom 24 sata u logoru Auschwitz, i koji prati sudbinu naslovnog junaka, pripadnika Sinderkommando - Židova koji su u logoru služili kao pomoćna radna snaga za ukope i čišćenje. Toj strašnoj temi mađarski je početnik pristupio sa stilskom pedanterijom i rigoroznošću koja je opčinila svakog znalca filma.
Snimljen sav u dugim kadrovima i u krupnom planu, “Saulov sin” je bio film u kojem se čitav svijet reflektirao u jednom, često nepomičnom licu. Sve uokolo do nas je stizalo kroz zvukove izvan kadra, a taj svijet zvukova dizajniran je s brižljivim perfekcionizmom da kreira stravu.
Krupni planovi
Sedam godina prije “Saulovog sina”, mladi Nemes - inače bivši asistent Bele Tarra i student njujorške filmske škole Tisch - snimio je kratki film na kojem je izbrusio takav stil. Riječ je o kratkom filmu “Türelem” (“Uz malo strpljenja”) koji postoji na YouTubeu i koji redovno prikazujem studentima. Riječ je o filmu od 14 minuta u jednom kadru koji prati činovnicu u nekom neodređenom uredu sredinom 20. stoljeća. Na samom početku, junakinja od nepoznatog muškog darivatelja dobiva predmet koji skrije u šaku.
Negdje na pola 14-minutnog kadra shvatimo da je taj predmet srebreni broš. Na koncu filma, gledatelja dočekuje stravični twist koji unatrag rasvjetljuje sve što smo vidjeli. Švenk kroz prozor razotkriva nam da se vani upravo priprema masovna egzekucija Židova, junakinja filma očito je kotačić u administrativnoj “proceduri”, a broš koji je dobila od neznanog udvarača mora da pripada nekom od ljudi koje će ubiti.
László Nemes - ukratko - spada u režisere koji su rano razvili svoj stil i drže ga se čvrsto. Na neki način, stalno radi isti film kao Ozu, ili kao što je Knifer cijeli život slikao jednu sliku. Kod takvih umjetnika, samo je pitanje koliko će umješno varirati to “isto” da ne bude zaista - isto.
U ponedjeljak, na ZFF-u je prikazan gorljivo očekivani drugi dugometražni film mađarskog redatelja. Riječ je o filmu “Prije mraka” koji je premijerno prikazan u rujnu na Mostri u Veneciji, a ZFF ga prikazuje unutar programa “Ponovo s nama“. Riječ je o filmu za koji biste nakon par minuta slijepog gledanja nepogrešivo pogodili da ga je režirao Nemes, a sam film ponajviše sliči upravo na “Türelem” - baš poput Nemesovog kratkog filma, i ovaj je sav u krupnim planovima, sav fiksiran na žensko lice, te prati zagonetnu žensku junakinju koja pluta filmom punim enigmi i zloslutnih naznaka.
Budimpešta 1914.
U “Prije mraka”, ta je junakinja Írisz Leiter (Juli Jakab), naočita, ozbiljna djevojka koja jednog dana 1914. silazi s vlaka u Budimpešti. Odlazi do salona ženskih šešira koji nosi ime Leiter i kaže da je stigla zbog oglasa za posao. Uskoro se ispostavi da je radionica šešira pripadala njenim pokojnim roditeljima koji su zajedno s radionicom izgorjeli u požaru kad je ona bila dijete. Írisz je udomljena kod nove obitelji u Trst, a salon šešira preuzeo je poduzetnik Brill (Vlad Ivanov) koji je trgovini ostavio ime bivših vlasnika.
Dolazak kćeri Leiterovih nije najbolje sjela Brillu, no pristaje je zaposliti. Uskoro se shvati da je dolazak mlade krojačice uvelike uzburkao Budimpeštu, pri čemu sama Írisz isprva ne zna zašto. S vremenom ona (a i mi s njom) doznajemo da je imala brata za kojeg ne zna. Da je taj brat ostao u Budimpešti, da je u bijegu nakon osobito svirepog umorstva, te da po svemu sudeći i on prati i nadzire nju. Sve to zbiva se Budimpešti u zadnjim mjesecima imperijalne moći - godina je 1914., Gavrilo Princip još je uvijek anonimni bosanski tinejdžer, a Budimpešta pršti od gospoštije: pohode je carice, prinčevi i aristokrati, a Leiterovi šeširi su im omiljeni šoping.
Art spektakl
Nemesov stilski pristup i ovdje je isti. Tijekom 142 minuta podužeg filma, gotovo neprestano pratimo duge kadrove krupnog plana tajanstvene djevojke koja sve to vrijeme ne prikazuje ni tračak emocije. Junakinji sve vrijeme pristupaju misteriozni stranci, svaki od njih je hoće nekamo odvesti ili je otjerati, od svakog sazna komadić kriminalističkog puzzlea. A dok se film bavi samo Íriszinim licem, u pozadini se kadra nazire spektakl: vidimo kostime, kočije i masovke, sve divote visoko budžetiranog Eurimagesovog art-spektakla.
Sve to - međutim - u konačnici zapravo izgleda prazno. Nemesov “Prije mraka” film je u kojem se vidi da ga je napravio darovit režiser, čovjek koji ima svoj senzibilitet i svijet. No, gledajući film gledatelj se ne može oteti dojmu da gleda opsjenarski šou u kojem čarobnjak opet i opet ponavlja isti trik koji smo već vidjeli.
Režijska bravura koja je u “Türelemu” i “Saulovom sinu” potpuno imala smisla i pridonosila dramaturškoj efektnosti filma, ovdje se pretvorila u egzibiciju kojoj je cilj demonstrirati stil iza kojeg ne stoji ništa. U “Prije sumraka” Nemes se skršio pod težinom spektakularnog art-europudinga i ozbiljno poljuljao velika očekivanja koja smo imali od njega kao režisera.