PIŠE NENAD POLIMAC

NOVI ISTREBLJIVAČ U MRAČNOJ VIZIJI FRANCUSKOG ESEJISTA Što donosi nastavak kultnog 'Blade Runnera' snimljen punih 35 godina nakon originala

Nije baš laka stvar režirati nastavak desetljećima nakon originala, posebno ako je taj film u međuvremenu stekao vojsku obožavatelja. Ali Denis Villeneuve je uspio...

Teško je u ovom slučaju dati mudar savjet. Treba li se pripremiti za novog “Blade Runnera” gledanjem originala, i to pitanje kojeg, onog iz 1982. koji se danas naziva producentskom verzijom (jer su redatelju Ridleyju Scottu nametnuli naraciju kojem se donekle objašnjavaju zbivanja, kao i završnicu u kojoj se dvoje glavnih protagonista - “istrebljivač” Decker i replikantica Rachael - udaljuju automobilom u moguću svijetlu budućnost, daleko od tjeskobnog futurističkog Los Angelesa: radnja se, naime, zbiva 2019.), ne škodi pogledati i redateljsku verziju iz 1992. koju je nadgledao sam Scott, odstranio tzv. producentske umetke i dodao ponešto, no na najvećoj cijeni je završna verzija (final cut) iz 2007. jer je digitalno usavršeno sve što nije uspjelo u prethodnoj. Nema zbora, “Blade Runner” je i danas fascinantno kultno ostvarenje i pravo je čudo kako je uopće napravljeno, međutim, olakotna je okolnost bila što je tada 35-godišnji Scott imao iza sebe jedan od najvećih hitova u karijeri “Alien - Osmi putnik” i valjda je smatrao da se može upustiti u tako hrabru kreativnu pustolovinu. Ni “Alien” nije baš bio jednostavan za praćenje, sav se odigravao u mraku, u središtu zbivanja bila je Sigourney Weaver, glumica za koju je malo tko čuo (bez obzira na to što se pojavila u epizodi Oscarom nagrađene “Annie Hall”), ali junak je ionako bilo naslovno izvanzemaljsko čudovište dizajnirano zahvaljujući velikom švicarskom umjetniku H. R. Gigeru (njegov tim za svoj je rad nagrađen Oscarom), a scena u kojoj se ono prvi put pojavi razorivši utrobu jednog od članova posade (John Hurt) i danas se smatra jednom od najstrašnijih u povijesti kinematografije.

Poetični monolozi

Scott je (barem u tom razdoblju) bio nesklon linearnoj naraciji, najprije bi vam pokazao detalj, a zatim biste morali nagađati što će se dogoditi, no u “Blade Runneru” taj je postupak doveo do granice bezobrazluka. Za čime zapravo traga “istrebljivač” Deckard i tko su ti pobunjeni replikanti koje nemilosrdno likvidira postane vam jasno tek nakon polovice radnje, povrh svega neki od likova rado bi se upuštali u poetične monologe (nizozemski glumac Rutger Hauer - gotovo je nadigrao Harrisona Forda kao Deckarda u maloj, ali važnoj ulozi androida Roya Battyja - ponosan je što je sam smislio repliku “Suze u kiši”, koji zna napamet svaki ozbiljan poklonik “Blade Runnera”), a ugođaj je bio puno važniji od akcije. Povrh svega, naslov filma ne znači zapravo ništa, to je sleng za istrebljivača, Deckard istina, puno trči, ali ne koristi oštrice nego pištolje novoga doba, no ne treba o tome puno razglabati jer ga je prvi put iskoristio 1979. u svom nerealiziranom filmskom sinopsisu legendarni William R. Burroughs, čiji je opus prihvatljiv samo zahtjevnim čitateljima: pisac Philip K. Dick u svom kraćem romanu “Sanjaju li androidi električne ovce”, koji je poslužio kao predložak za film, ne spomene ga niti jednom, a copyright - što Burroghs ne krije - ionako pripada ne baš poznatom piscu i znanstveniku Alanu E. Nourseu čiji se roman iz 1974. zove “The Bladerunner” i ima tek nešto malo poveznica s kasnijim verzijama.

Nerazumljiv naslov i ne baš razgovjetnu radnju podržala je tih godina inovativna The Ladd Company, jedan od osnivača bio joj je Alan Ladd mlađi, sin nekoć velike holivudske zvijezde Alana Ladda, a za svaku “Policijsku akademiju” producirali bi klasike kao što su “Tjelesna strast” Lawrencea Kasdana i “Momke pravog kova” Philipa Kaufmana. Priključila se i moćna hongkonška kompanija Shaw Brothers, zato film ima naglašeni azijski štih, a sudjelovala je i producentska udruga Blade Runner Partnership u kojoj je važnu ulogu imao televizijski i filmski redatelji, scenarist i producent Bud Yorkin: Ridley Scott već je početkom novog milenija htio realizirati nastavak “Blade Runnera”, ali nikako da postignu dogovor s Yorkinom. Ironično, kad je projekt bio spreman za produkciju, 2015., umro je ne samo Yorkin nego i njegova supruga Cynthia, međutim, zbog autorskih prava oboje su potpisani na špici završenog filma kao producenti.

Scott je u međuvremenu odustao od režije novog “Blade Runnera”, ostao je u funkciji izvršnog producenta, uz njegovu suglasnost za redatelja je odabran francuski Kanađanin Denis Villeneuve, koji je u Hollywoodu stekao reputaciju trilerima “Zatočenice” i “Sicario”, a u međuvremenu mu je odobren za realizaciju i ZF “Dolazak”. Nije baš mala stvar snimati nastavak filma starog 35 godina, međutim, rezoniralo se da je “Blade Runner” u međuvremenu stekao više poklonika negoli u razdoblju premijere (tada je slabo prošao u američkim kinima, ali je iste godine dočekan kao senzacija na Venecijanskom filmskom festivalu, iako mu nisu dodijelili čak ni utješnu nagradu), a osim toga uspjeh novih izdanja franšiza koje su jako kasnile za originalom, kao što su “Pobješnjeli Max: Divlja cesta” i “Prometej” (pred nastavak “Aliena”) bio je dodatni adut.

Drukčiji kontekst

Da zakomplicira stvar, Villeneuve je naručio tri kratka filma koji vežu događaje iz 2019. s onima iz 2049., prvi je potpisao poznati japanski animator Shinchiro Watanabe (animirana serija “Cowboy Bebop”), a druga dva Luke Scott, sin Ridleyja Scotta, u njima se rezimira kako je propala kompanija Tyrell koja je proizvodila androide Nexus 6 (znamenit je vapaj Roya Battyja: “Zašto ste me osudili na tako kratak životni vijek”), uspeo se novi koncern slijepog Niandera Wallacea koji se u svijetu pod prijetnjom gladi nametnuo štancanjem umjetne hrane, ali i proizvodnjom novog modela Nexus 9, kao stvorenog za rad u kolonijama diljem galaksije. Je li ih neophodno upoznati prije nego što se suočite s novim “Blade Runnerom”? Nije nužno, ali napravite to svakako nakon što odgledate film.

Nastavak i njegov prethodnik razlikuju se ne samo po dužini - prvi ne traje ni dva sata, a drugi dva sata i 45 minuta - nego i po kontekstu u kojem su nastali. Prije “Blade Runnera” iz 1982. bilo je vrlo malo androida na ekranu, dva najpoznatija su Yul Brynner u “Westworldu” velikog high tech inovatora Michaela Crichtona, a drugi Ian Holm upravo u Scottovom “Alienu”, cjelina se doimala kao apsolutni novum (ne treba zaboraviti udio vizualnog futurista Syda Meada), dok ih je danas teško i pobrojati. Neki elementi u filmu podsjetit će vas na moderne klasike “Ona” Spikea Jonzea i “Ex Machina” Alexa Garlanda, utjecajna serija “Westworld” po istoimenom Chrichtonovom filmu odigrava se većinom u svijetu replikanata i koristi mnoge motive koji se razrađuju u “Blade Runneru 2049.”, a Ridley Scott dao im je svoj prilog u “Prometeju” i “Alienu: Savezu” (Michael Fassbender u dvostrukoj ulozi Davida/Waltera). Hologrami su u međuvremenu postali opće mjesto ZF filmova, ovdje ih ima dosta, no najuspjelija je nova pojava Sean Young u ulozi replikantice Rachael.

Srećom, priča se čvrsto drži originala i unosi obrate koje ne biste očekivali. U prvom filmu mnogi su sumnjali da je Deckard također replikant, to je uostalom potvrdio u nekoliko navrata i sam redatelj Scott, ali to je ostalo podložno interpretacijama, dok je u nastavku situacija nešto drukčija: novi junak je opet istrebljivač koji radi za LA policiju, eliminira starije modele androida, zovu ga K. (o usporedbama s Kafkinim “Procesom” možete razglabati po nahođenju), on, međutim, zna da je replikant iako u jednom trenutku nasluti da je ljudsko biće i da je njegova sudbina možda povezana s Deckardom, junakom “Blade Runnera”, nestalim već puna tri desetljeća.

Film ponajprije izgleda potpuno drukčije od originala, što mu je popriličan plus. Los Angeles daleke budućnost zagađeni je grad, velikim zidom odijeljen od mora koje ga okružuje, i koliko god ste u iskušenju da fotografiju pokojnog Jordana Cronenwetha proglasite mračnom, tamo se nudi prava eksplozija boja u odnosu na nastavak, koji je povremeno gotovo monokroman, prevladavaju smeđa, siva i blijedo zelena (snimalo se u Mađarskoj, ali to nema veze s vizualnim prosedeom tipičnim za tranzicijsku zemlju bivšeg socijalizma), opustjelih hangara i zgrada je puno više nego živosti Los Angelesa, to je - ukratko - svijet još depresivniji od onoga iz originala. Može li čovječanstvo u takvom okružju preživjeti? Odgovor baš nije poticajan, ali je poprilično intrigantan.

Duge scene

Villeneuve si je uzeo toliko vremena jer su mu scene jako duge, i on počinje detaljem koji je najava za nešto razrađeniju cjelinu, likovi baš ne pršte energijom (osim Joi, holografske družice K.-a, koju s puno srčanosti glumi Anna de Armas), K.-ova šefica, poručnica Joshi (izvrsna Robin Wright), više odiše sjetom negoli autoritetom, a glavnu negativku replikanticu Luv (Sylvia Hoeks) više pamtite po zloći negoli po snazi ličnosti: slaba zamjena za Roya Battyja i Pris (Daryl Hannah) iz originala. Slabo mjesto je i inače karizmatični Jared Leto kao tajkun Wallace, uvijek spreman na glumačke akrobacije, no ovdje je sapet u previše maloj, a ipak ključnoj ulozi.

Ryan Gosling u svemu tome dobro funkcionira, manjka mu ironije koju je Harrison Ford tako dobro prezentirao u prvom “Blade Runner”, no srećom, potonji se pojavljuje u posljednjoj trećini i uzdiže priču koja je već prijetila monotonijom. Zapravo, “monotonija” nije dobra riječ jer “Blade Runner 2049.” je art film koji sebi štošta dozvoljava, ako ste poklonik - sada već to možemo nazvati franšizom - neće vam biti problem još nekoliko puta otići u kino.

Diptih je dovoljan

Odnos prema prvom filmu? Taj je puno superiorniji jer je Scott virtuozniji pripovjedač, u jednoj sceni će se poigrati nostalgijom, akcijom i humorom, pa se može pretpostaviti da bi njegov “Blade Runner 2049.” bio barem za pola sata kraći: Villeneuve je filmski esejist i njega zanimaju druge stvari, da bi tek u završnici odradio svoj dug akcijskom spektaklu (film je ipak koštao između 150 i 185 milijuna dolara). Kod njega je jedino važno da neće - kako sada tvrdi - ni produžavati niti skraćivati film, neće tu biti ni redateljskih ni završnih verzija. No zato je Scott već požurio najaviti barem dva-tri nastavka, svakako drukčiji od ovoga, što neće biti problem ako film ostvari očekivanja i postane megahit. Istina, mnogima bi ovakav diptih koji se nadopunjuje na najneočekivanijim mjestima bio posve dovoljan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. rujan 2022 12:36