Novi pogled na zavodnika koji pije krv ženama: sve se promijenilo nakon što mu je ubijena supruga, zbog čega se odrekao katoličke vjere

Kao tinejdžer, Luc Besson maštao je o tome da postane pomorski biolog. Obožavao je ronjenje, sve do trenutka kad je pretjerao i liječnici su mu zabranili da dalje istražuje morske dubine. Što sada, čime će se dalje baviti u životu, pitao se. Zaključio je da film objedinjuje puno toga što ga zanima, pa je aplicirao na poznatu francusku filmsku akademiju La Femis: tamo ga je intervjuist pitao koji su mu omiljeni filmski redatelji, a Besson je odmah izvalio: "Steven Spielberg, Martin Scorsese i Miloš Forman", na što mu je profesor sugerirao da iskuša sreću na nekoj drugoj filmskoj školi. Zašto je bio tako osoran? Možda su mu Bessonovi odgovori bili suviše banalni, a opet, tko zna?

Budući redatelj disciplinirano je koristio svaku priliku koja mu se pružila da se bavi filmom, potpisao je crno-bijelu "Posljednju bitku" i neobičan krimić "Subway", a onda napokon skupio budžet za svoj prijelomni film "Veliko plavetnilo" (1988.). Taj je imao nekoliko verzija (ovisno o duljini) i proslavio ga je kao filmaša od kojeg se puno očekuje. Uslijedili su "Nikita", "Peti element" i mnogi drugi, a Besson je brzo došao na glas kao netko tko ne pazi na fabulu i realizira što mu se prohtije, naravno, ako za to ima dovoljno sredstava. Radio je svašta, animirane i pustolovne igrane filmove, serije i serijale, vizualno je sve bilo prilično intrigantno, međutim, priči bi se moglo štošta prigovoriti.

Pravo je čudo kako davno prije nije režirao film o grofu Drakuli, jednom od uzdanica žanra horora. U međuvremenu su ga mnogi pretekli, Francis Ford Coppola snimio je svoju verziju još 1992. i ona se doimala prilično spektakularno, s Garyjem Oldmanom i Winonom Ryder u glavnim ulogama, a za poklonike starina isplati se pogledati prvog "Drakulu" iz 1931., kojim se proslavio Bela Lugosi; režija djeluje statično, ali to je najmanji problem. Poklonici holivudskih klasika neće zamjeriti ovakve ocjene.

Nakon brojnih kalambura Besson je procijenio da je došlo vrijeme i za njegova "Drakulu". Film je već predstavljen u Francuskoj, ocjene gledatelja na popularnom portalu Internet Movie Database nisu baš blistave, međutim, na to se ne treba suviše obazirati. Bitnije je da nekoliko komentatora ističe da je film vizualno fascinantan, što je najmanje što očekujemo od redatelja tog kalibra. Radnja nas neće osobito iznenaditi, zbiva se krajem 15. stoljeća, kad su Turci prodrli u Rumunjsku u namjeri da je naprave dijelom Osmanskog Carstva. Opire im se, naravno, tamošnji knez Vlad II., ili grof Drakula, koji se nada snažnoj podršci Katoličke crkve, ali ona izostaje. Još je šokantnije što Drakulina voljena supruga Elisabeta gine u turskoj zasjedi, pa se njezin ogorčeni suprug odriče vjere, posebno katoličke, i postaje vampir: prema legendi, oni žive i nekoliko stoljeća, dostatno da rumunjski vladar posvuda traži svoju mrtvu draganu. Pronaći će je tek u 19. stoljeću, ona se sad zove Mina, ali beskrajno nalikuje neprežaljenoj pokojnici. Kako osvojiti ženu koja i ne zna tko je on? To je tek jedna od zagonetki koje će morati riješiti rumunjski vladar.

Najveći je problem filma što su kina posljednjih godina zapljusnuta različitim verzijama filmova o dugovječnim krvopijcima. Lani smo vidjeli "Nosferatua" Roberta Eggersa, koji nije bio loš. A upravo je dovršena i rumunjska verzija priče o Drakuli, koju potpisuje njihov najpoznatiji redatelj, Radu Jude. Kako će se Besson održati u takvoj konkurenciji, vidjet ćemo.